Page 93 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 93

Od toga je trenutka situacija bila potpuno izvan kontrole. Do jula je
          marka padala geometrijskom progresijom do razine od 353.000 za jedan
          dolar. U avgustu je dosegla nevjerovatnu razinu od 4.620.000 za jedan dolat
          Padanje se nastavilo do 15. novembra, kad je dosegla 4.200.000.000.000
          za  jedan  dolar.  Do  toga  vremena  nešto  slično  tome  nije  se  pojavilo  u
          ekonomskoj historiji ni jedne nacije.
            Sa zakašnjenjem od nekoliko mjeseci, njemačke su cijene na veliko sve
          više počele odražavati krah valute. Od indeksa 100 u julu 1922., malo
          nakon ubojstva Rathenaua, cijene su porasle nekih 30 puta do okupacije
          Ruhrske  pokrajine  krajem  januara  1923.,  na  razinu  od  2.785.  Do  jula
          su narasle do nevjerovatne razine od 74.787 u usporedbi s razinom od
          100  od  prije  godinu  dana.  Do  septembra  je  razina  bila  23.949.000,  i
          konačno  u  novembru  750.000.000.000.  Uništena  je  ušteđevina  cijelog
          stanovništva.  Životni  se  standard  urušio.  Dok  je  nekolicina  uspjela  na
          početku nagomilati velika bogatstva, ogromna je većina potonula u bijedu.
          Državne obveznice, bankovni ulozi, sve je postalo bezvrijedno. Cijeli je
          stabilni srednji sloj zemlje osiromašen.
            U  septembru  1923.  Vlada  je,  sada  pod  vodstvom  koalicije  na  čelu
          koje  je  bio  Gustav  Stresemann,  naložila  obustavu  pasivnog  otpora.  U
          novembru 1923. potpisan je formalni sporazum s Francuskom i drugim
          okupacijskim  snagama.  Hiperinflacija je dosegnula vrhunac. Bio je
          to  pokušaj  smekšavanja  Njemačke,  a  izgledao  je  kao  jedva  dočekano
          olakšanje.
            U oktobru 1923. američki je ministar vanjskih poslova Charles Evans
          Hughes, bivši glavni savjetnik firme Rockefeller Standard Oil, predložio
          predsjedniku  Calvinu  Coolidgeu  nov  plan  daljnjeg  ubiranja  piramide
          dugova za naknadu šteta, koja je bila uzdrmana šokom iz Rapalla u aprilu
          1922. Hughes je uspio progurati imenovanje bankara generala Charlesa C.
          Dawesa, koji je bio povezan s grupacijom J. P. Morgana i čija je dotadašnja
          karijera  bila  obilježena  korupcijom  i  skandalima  isplata  za  potporu
          Republikanskoj stranci u IIlinoisu.
            U  svojstvu  predsjedavajućega  Dawes  je  tijelu  koje  će  biti  nazvano
          Dawesov odbor 9. aprila 1924. iznio svoj plan Savezničkom odboru za
          naplatu štete. Njegov su plan odmah prihvatile sve strane, uključujući i
          iscrpljenu njemačku Vladu. Poincare je izgubio na izborima u Francuskoj
          u svibnju, a kabinet se Edouarda Heriota odmah suglasio s Dawesovim
          planom za naknadu štete. Dana 1. septembra službeno je počela provedba

                                                                      93
   88   89   90   91   92   93   94   95   96   97   98