Page 94 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 94
F. William Engdahl: Stoljeće rata
Dawesova plana za naknadu štete. Taj je plan bio prvi veliki znak rastućeg
anglo-američkog jedinstva radi zbijanja redova i udruživanja snaga u
postversajskom razdoblju. London je pametno odlučio da je bolje da
Amerikanci zauzmu središte pozornice, a oni će zadržati svoj snažan utjecaj
na američku politiku iza kulisa.7
Dawesov je plan značio preuzimanje potpune porezne i financijske
kontrole anglo-američkih bankarskih krugova nad Njemačkom. Ta je
kontrola bila daleko učinkovitija od Poincareovih vojnih snaga; ali, da
bi se ona uvela, bilo je potrebno provesti vojnu intervenciju i izazvati
hiperinflacijsku krizu.
U novembru 1923. njemački je bankar Hjalmar Schacht imenovan
povjerenikom za valutu. Schacht, koji je u to vrijeme održavao blisku
prepisku s Montaguom Normanom, guvernerom Engleske banke, uveo
je zloglasnu rentnu marku kao pokušaj da stabilizira marku kojoj je
podloga bila procijenjena vrijednost nekretnina. Na dan kad je rentna
marka objavljena, 20. novembra, umro je Rudolf Havenstein, koji je bio
predsjednikom Reichsbanke od 1908., a bio je to prvi od nevjerovatnoga
niza čudnih slučajeva smrti. Stresemann i ministar financija Rudolf
Hilferding bezuspješno su pokušavali privoljeti Havensteina da odstupi s
toga položaja. Ubrzo je postalo jasno zašto se on opirao.
Dana 4. decembra 1923. odbor je guvernera Reichsbanke velikom
većinom glasova izabrao Karla Helffericha, bivšeg direktora Deutsche
Banke i tvorca projekta bagdadske željeznice iz vremena prije rata, za
Havensteinova nasljednika. Ali, Stresemann i Vlada imali su drugoga
kandidata. Dana 18. decembra 1923. Stresemannov je kandidat i prijatelj
anglo-američkih Morganovih interesa, Hjalmar Schacht, imenovan
predsjednikom Reichsbanke. Time je pročišćen put za provedbu Dawesova
Plana. Nekoliko mjeseci nakon toga, Helfferich je poginuo u sumnjivoj
željezničkoj nesreći.8
Njemačka je po Dawesovu Planu plaćala ratne štete pet godina, do
1929. Krajem 1929. bila je dužna više nego prije početka otplate. Bio je
to plan organizirane pljačke od strane međunarodne bankarske zajednice,
koju su predvodili London i New York. U Njemačkoj su osnovani specijalni
fondovi za jamstvo isplate ratnih šteta. U Berlinu je postavljen glavni
zastupnik za ratne štete, S. Parker Gilbert, partner J. P. Morgana i štićenik
Owena D. Younga, sa zadaćom da prikuplja uplate za anglo-američke
banke. U toj situaciji skoro nultog rizika londonske su i njujorške banke
94