Page 92 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 92

F. William Engdahl: Stoljeće rata

            Potom je, 9. januara 1923., Odbor za naknadu štete izglasao, s 3 prema
          1 glasu (Britanija je formalno u zapisniku bila suprotstavljena Francuskoj,
          Belgiji i novoustoličenoj Mussolinijevoj Vladi u Italiji), da se Njemačka
          oglušila na plaćanje svojih obveza za naknadu štete. 11. januara Poincare
          je izdao zapovijed vojnim snagama Francuske, uz simbolično sudjelovanje
          Belgije  i Italije,  da udu  u  Essen  i druge  gradove  njemačke industrijske
          pokrajine  Ruhr  i  da  je  silom  zauzmu.  Engleska  ja  hipokritički  osudila
          okupaciju, iako je i sama 1921. godine prijetila da će baš to učiniti.
            Kao odgovor njemačka je Vlada pozvala svoje građane da poduzmu
          sveopći pasivan otpor okupaciji. Naložila je svim njemačkim službenicima,
          uključujući i osoblje Reichstaga, da odbiju prihvatiti naredbe okupacijskih
          vlasti.  Radnici  su  odbili  raditi  u  čeličanama  i  tvornicama  Ruhrske
          pokrajine. Da bi izdržavala obitelji rudara štrajkaša i drugih radnika, Vlada
          je pribjegla još većem tiskanju novca. Okupirano je područje bilo samo 100
          kilometara dugo i nekih 50 kilometara široko, a na njemu je živjelo 10%
          ukupnog njemačkoga stanovništva, proizvodilo je 80% njemačkog uglja,
          željeza i čelika i imalo udio od 70% u njemačkom robnom prometu.
            Francuska je okupacija dovela industrijsku proizvodnju Njemačke do
          skoro potpunog zastoja. Tek su krajem 1923. francuske trupe i inženjeri
          uspjeli vratiti proizvodnju Ruhra na razinu od jedne trećine proizvodnje
          iz  1922.  Više  od  150.000  Nijemaca  bilo  je  deportirano  iz  Ruhrske
          okupacijske zone nekih je 400 bilo ubijeno, a više od 2,000 ranjeno.
            Gospodarska je šteta njemačkoga otpora bila neprocjenjiva. Francuske
          su  okupacijske  snage  gospodarski  odsjekle  Ruhr  od  ostatka  Njemačke.
          Zaplijenjena su sredstva podružnica banaka Deutsche Bank i Reichsbank
          i oprema tvornica i rudnika. Njemačka je obustavila sva plaćanja na ime
          naknade štete Francuskoj, Belgiji i Italiji za vrijeme trajanja otpora, ali je
          savjesno nastavila s isplatama i isporukama u naturi Britaniji.
            Kao posljedica, Njemačka je valuta bila potpuno uništena. Kao što smo
          već napomenuli, već je krajem 1922. marka počela padati, kad je postalo
          jasno da Francuska pod Poincareom kani provesti vojnu okupaciju. Do
          januara,  nakon  okupacije  Ruhra,  marka  je  pala  na  18.000  za  1  dolar.
          Pokušaji Reichstaga da po svaku cijenu obrani svoju valutu donekle su
          održali marku do maja, a tada su sve mogućnosti bile iscrpljene. U svibnju
          su posljedice ruhrskih gospodarskih gubitaka postale tako katastrofalne da
          je Berlin bio prisiljen odustati od nastojanja da spasi valutu.



          92
   87   88   89   90   91   92   93   94   95   96   97