Page 99 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 99

konačnih pojedinosti oko talijanskog programa “stabilizacije”. Od Poljske
          do Rumunjske, tokom 1920-ih godina, jedna te ista kombinacija moćnih
          ljudi - J. P. Morgan & Co., Montagu Norman i Njujorška banka za federalne
          rezerve - organizirala je učinkovitu gospodarsku kontrolu nad većinom
          zemalja  kontinentalne  Europe,  pod  izgovorom  uspostavljanja  “kreditno
          sposobnih” nacionalnih politika, što je bila neformalna predvodnica uloge
          Međunarodnog monetarnog fonda iz osamdesetih godina. Njujorške su
          banke  bile  izvorom  značajnog  kratkoročnog  kapitala  za  te  zajmove,  a
          Engleska banka je radi nametanja te politike pružala političko iskustvo,
          zajedno s ustrojem britanskog Ministarstva vanjskih poslova.13
            Najusklađeni]a  su  nastojanja  toga  anglo-saksonskoga  kruga  tokom
          1920-ih  godina  bila  usredotočena  na  Njemačku.  Nakon  uspješnog
          nametanja  Hjalmara  Schachta  za  predsjednika  Reichsbanke  1923.
          godine i Schachtove provedbe strahotnoga Dawesova Plana otplate ratne
          štete,  koji  je  izradila  skupina  oko  banke  Morgan  &  Co.,  njemačko  je
          gospodarstvo 1920-ih godina postalo ovisno o kratkoročnim pozajmicama
          od londonskih i njujorških banaka i njihovih suradnica u Parizu. Za banke
          su ti kratkoročni njemački krediti bili najunosniji na cijelom svjetskom
          financijskom tržištu toga doba. Mnoge su njemačke banke, a tako i
          četvrta po veličini - Danat (Darmstadter und Nationalbank Kommandit-
          Gesellschaft), postale u velikoj mjeri ovisne o kratkoročnim njujorškim i
          londonskim kreditima, i to uz kazneno visoke kamatne stope. Weimarska
          je hiperinflacija uvelike uništila kapital i zalihe najvećih njemačkih banaka
          tokom prve polovice toga desetljeća. Tako su kredite u Njemačkoj 1920-
          ih godina davale one banke koje su imale kritično malen temeljni kapital
          za slučaj nevraćanja kredita ili bilo kakve druge krize. U vrijeme kraha
          njujorške  burze  1929.-30.,  Njemačka  je  bila  u  jedinstvenom  položaju
          među  svim  većim  europskim  industrijskim  zemljama.  Dugovala  je
          međunarodnim bankarskim kreditorima svotu koja se procjenjivala na 16
          milijardi njemačkih maraka, sve u takvim kratkoročnim kreditima.
            Tu je nezdravu bankarsku strukturu trebalo samo malo pogurnuti pa
          da  se  u  potpunosti  sruši.  Poguravanje  je  došlo  od  Njujorškie  banke  za
          federalne rezerve i Engleske banke i jednim je nizom poteza, 1929. godine,
          podiglo njihove kamate, nakon više od dvije godine do tada neviđenih
          tržišnih  špekulacija,  tokom  kojih  su  slijedile  politiku  sve  nižih  i  nižih
          kamatnih stopa. Predvidivi je krah na njujorškoj i londonskoj burzi doveo
          do masovnog povlačenja američkih i britanskih bankarskih sredstava iz


                                                                      99
   94   95   96   97   98   99   100   101   102   103   104