Page 192 - Ilijada
P. 192

Homer: Ilijada



                              Oni sa strane skaču i drveće lome kraj sebe,
                              S kor'jenjem čupaju ga i zubima šklocaju oba,
         150                  Dok ih ne pogodi tko i život ne izvadi iz njih.
                              Tako je oružje sjajno na prsima šklocalo onim,
                              Kad ih gađahu sprijed, jer vrlo se borahu hrabro
                              U čete se odozgo i u silu uzdajuć svoju,
                              Tada braneći sebe Ahejci i svoje čadore
         155                  I brzoplovne lađe sa kula visokih dolje
                              Bacati kamenje stanu, a ono padaše na tle
                              Kao pahuljice snježne, kad vjetar oblačine buran
                              Požene i gust snijeg po zemlji mnogohranoj sipa.
                              Tako su padale tada iz ruku str'jele Ahejcem,
         160                  Pa i Trojancem, i šljemi zašoboću, kada se grdno
                              Na njih kamenje prospe, zašoboću štiti kvrgaši.
                              Asije, Hirtakov sin zaleleče tad pa u svoje
                              Bokove udari se i zlovoljan izusti r'ječi:
                                                                    5
                              "I ti si postao, Zeuse, već velik ljubilac laži!
         165                  N'jesam mislio ja, da će vitezovi Ahejci
                              Snazi odoljeti našoj i rukama krutima našim.
                              Kao što pčele il' ose u sredini tijela gipke
                              Grade sebi gnijezda na putu gredovitom gdjegod,
                              Iz kuće šuplje svoje ne izlaze, nego i lovce
         170                  Hrabro dočekuju one te za djecu svoju se bore:
                              Tako ne uzmiču ni ti od vrata, iako su samo
                              Dvojica, dokle nas ne potuku il' ne padnu sami."
                                 Reče, al' ne okrenu ni time Zeusove volje,
                              Jer on u srcu htjede, da slavu Hektoru dade.
         175                  Bili su boj junaci kod vrata koji kod kojih,
                              Ali je meni muka , da ko bog govorim sve to,
                                               6
                              Jer oko kamenog zida sa strana sviju je borba
                              Vatrena buknula silno; Argejci branjahu lađe
                              Silom i u srcu jadni. U duši se rastuže bozi
         180                  Svi, što danajskoj vojsci pomagaše ondje u boju.
                              Kreševo i rat ondje Lapita zametnu oba.
                                 Onda junačina kršni Piritojev sinak Polipet
                              Damasa kopljem u šljem sa mjedenim poličjem udri;
                              Mjedeni ne mogne šljem odoljeti koplju, već naskroz
         185                  Mjedeno njemu oštrice preleti lubanju probiv,
                              Sav se zakrvavi mozak, u nasrtu tako ga svlada;
                              Zatim Polipet ubi Pilona, Ormena ubi.
                              Sina Antimahova Hipomaha ubi Leontej,
                              Junak od Aresove od loze, pogodiv ga u pas

               5  163. U Homera udaraju se ljudi u bokove kad što neprijatno vide ili čuju; u našim narodnim pjes-
               mama udaraju se u takvu događaju ljudi "rukom po koljenu", na pr. u Vuka I. knj. (1841.), str. 586., II.
               knj. (1845.), str. 144, 303, 383.
               6  176. "ali je meni muka", pjesnik govori u svoje ime; vidi u 2. pjev., st. 484-493. Drži se da su stihovi
               175-181. umetnuti u potonje vrijeme, dakle da ni stih 176. nije od Homera.


                                                                                                       192
   187   188   189   190   191   192   193   194   195   196   197