Page 304 - Ilijada
P. 304

Homer: Ilijada



                              Spasenje valja da platim ljepokosoj Tetidi posve.
                              Deder preda nju metni, o Harita, darove krasne,
                              Dok ja mjehove spravim i drugo oruđe svoje."
         410                     Reče i zasopljen tad se gorostas od nakovnja digne
                              Hramljuć, a golijeni se pod njime micahu tanke.
                              Mjehove na štranu metne od ognja, a oruđe drugo,
                              Kojim se trudio bješe, u kovčeg srebrni spravi;
                              Zatim spužvom lice i obje obriše ruke,
         415                  Temeljni obriše vrat i rutave obriše prsi,
                              Košulju nadjene na se i batinu debelu uzev
                              Othramlje, sluškinje se uz njega svog gospodara,
                              Zlatne užurbaju tad, na djevojke nalične žive,
                              Pamet imadu one u duši, snagu imadu
         420                  I glas, a djela radit od bogova umiju vječnih.
                              Uz gospodara se one uzdahtaše, - on dotetura
                              K Tetidi bliže i sjedne na stolicu blistavu uz nju,
                              Stisne joj ruku i ovu izustivši besjedu reče:
                              "Što te u dvorove naše, dugohaljko Tetido, nosi,
         425                  Časna i mila nama? - u dvore nam dolaziš slabo!
                              Što si namjerna, kazuj, a duša me nuka izvišit,
                              Ako izvršiti mogu, i ako se dade izvršit."
                                 Lijući suze njemu odgovori Tetida zatim:
                              "Je li, o Hefeste bože, na Olimpu boginja koja
         430                  Toliko jada i tuge u duši pretrpjela svojoj,
                              Kol'ko ih Kronov sin mimo druge zadade meni?
                              Od svih je pomorkinja pokorio smrtniku mene,
                              Peleju, sinu Eaka; veoma preko volje svoje
                              Dadoh se njemu obljubit; u dvorima Pelej sad leži
         435                  Slab u starosti jadnoj; - al' drugo je na srcu meni.
                              Zeus mi je sina dao poroditi, dao othranit,
                              Poglavita junaka, - ko mladica uzraste uprav;
                              Ja sam uzgojila njega ko biljku u zavojnoj bašči.
                              Onda ga u lađama u srpastim poslah pod Troju,
         440                  Da se s Trojancima bori, al' više ga dočekat neću,
                              Da bi se u dom on u Pelejev vratio ikad.
                              Dok mi je jošte živ i motri svjetlost sunčanu,
                              Jadan je, a ja ne mogu pomoći mu k njemu pristupiv,
                              Djevojku, koju mu na dar izabraše ahejski sini,
         445                  Njemu iz ruku je nju Agamemnon uzeo sebi.
                              Za njom tužeći srce izjedo je sebi Ahilej,
                              A kod krma lađenih Ahejce stiskahu Trojci
                              I van ih ne puštahu. Starješine argejske staše
                              Moliti njega i mnogo darova mu slavnih obricat.
         450                  Tad se je on ustručavo odvratiti pogubu od njih,
                              Nego oružjem on naoruža svojim Patrokla
                              Te ga otpravi u boj i mnogu mu pridruži čeljad.
                              Čitav se borahu dan kod Zapadnih vrata, i Troju
                              Istog bi dana bili razorili, ali Apolon


                                                                                                       304
   299   300   301   302   303   304   305   306   307   308   309