Page 112 - Odiseja

Homer: Odiseja

Tako se pomoli on, i mrkòvlasī usliši otac.
Tada Polìfēm opet još ì većī podigne kamen,
Pa on zavrti njime i snagom golemom sjekne,
Kako ga baci on za mrkòkljunū za lađu našu,
540 Malo ne pògodī njime u kòrmān, i to po kràju.
More se odmah uzburlja od udara hridine silne,
Lađu nam vali dalje ponesu i potisnu k suhu.
A kad do otoka onog doplòvismo, gdje su nas drȕgē
Pokrite čekale lađe u skupu, gdje su drugari
545 Naši sjedili plačuć i čekali nas neprestàncē,
Sa lađom pristadosmo na obali tamo pješčànōj
I iziđosmo svi, gdje vali o obalu biju.
Kiklopove tad ovce iz prostrane uzesmo lađe
Pa ih pod'jelismo tako, da jednako zapadne svakom.
550 Nazuvčari mi druzi dijeleći daše, da imam
Òsobitōga ovna. Al' oblačniku ga Zeusu,
Kronovu sinu, sv'jeta vladaru, na obali tamo
Zaklah i spalih mu stegna; al' žrtvu mi pogledat nije
Htio, nego je propast namišljao pokritim svima
555 Lađama mojim i smrt drugòvima mojima milim.
Tako smo cio dan do zalaska samog sunčànōg
Sjedili slatkim se vinom i mêsom u obilju časteć;
A kad već sunce zađe, i kada se uhvati tmina,
Onda zaspimo tamo, gdje vali o obalu biju.

E. 5. dan. Odlazak na dalji put. 560—566.

560 A kad ranoranka zora ružoprsta osvanu veće,
Onda drugove svoje potakoh ì njima rekoh,
Neka u lađu uđu i neka odvežu uža.
Oni u lađu uđu i odmah med klinove sjednu.
Pjenasto more, sjedéći po redu, pljuskahu vesli.
565 Otud otplovismo dalje, al' u srcu žalosni bjesmo,
Rado smo smrti utèkli, al' drage izgubismo drûge.

112