Page 168 - Odiseja
P. 168

Homer: Odiseja



            120                  Neću l' ti javit štogod o njèmu, — ta lutah daleko.«
                                    Na to Odiseju svinjar odgovori, glava pastírā:
                                 »Nikakvu putniku, starče, što glasove nose o njèmu,
                                 Neće vjerovat više ni žena njegova nȉ sīn,
                                 Putnici dolazit znadu i željni čašćenja njima
            125                  Kazuju laži, a neće da kažu istinu pravu.
                                 Koji god putnik k nama na itačko na polje stupi,
                                 K mojoj kraljici ide i laži govori njojzi;
                                 Ona ga lijepo prima, ispituje njega o svemu,
                                 Jauče ona, i njojzi iz očiju padaju suze,
            130                  Kao i drugoj ženi, kad pogine muž u tuđini.
                                 I ti bi kakovu riječ, o starče, izumio brzo,
                                 Da tko struku ti dádē i košulju, što ćeš obúći.
                                 Kožu su njegovu već od kòstī strgala negdje
                                 Pseta i brze ptice, a duša iz njèga izišla,
            135                  Il' su ga u moru ribe već izjele, ȉ kosti njemu
                                 Leže na kopnu negdje sve p'jeskom zasute silnim.
                                 Tako je nestalo njega, a za njim ostade tuga
                                 Njegovim svim prijatèljima, a mèni najvećma od svih;
                                 Jer gospodara drugog, ma od kuda došo, već neću
            140                  Tako ljubazna nać, ni da k ocu i majci se vratim
                                 U kuću, gdje se rodih, i gdje me othraniše oni.
                                 Ne žalim ni njih samih tolìkō, ako i žudim
                                 Oč'ma ih ugledat svojim u očinskoj zemlji, kolìkō
                                 Jad za Odisejem mene obuzima, što mi ga nema.
            145                  Žacam se, goste, ime spomenuti njegovo samo,
                                 Kada ga nema tu, jer veòma je ljubio mene;
                                 Zovem ga ljubaznikom, ma ì jest od mène daleko.«


                                   B. Odisej: Kralj će se skoro vratiti. 148—190.

                                    Njemu prihvati riječ Odisej, divni stradálac:
                                 »Posve, o prijatelju, kad niječeš i kad mi veliš,
            150                  On da se vratiti neće, i nevjerno kad ti je srce,
                                 À jā ti néću sȁmo onàkō rèći, već s klêtvōm,
                                 Da će se vratit Odisej; a nagrada neka mi bude
                                 Onda, kada se on u svoje povrati dvore,
                                 Onda me lijepo ruhom obuci, košuljom, strukom.
            155                  Prije ne primam ništa, iàko sam potreban vrlo;
                                 Jer mi je čovjek mrzak ko vrata Aídova onaj,
                                 Koji se nagnati dade siromaštvom laži da zbori
                                 Najprije tako mi Zeusa, i tako mi gostinskog stola,
                                 Tako mi ognjišta divnog Odìseja, kòd kōg sam sada,
            160                  Sve će se ovo tako izvršiti, kako ti velim:
                                 Još će se godine ove povratiti kući Odisej;
                                 Ovaj kad izmine mjesec, i kada nastane drugi,
                                 On će se vratit i svakom osvetit se, koji mu ovdje







                                                                                                       168
   163   164   165   166   167   168   169   170   171   172   173