Page 166 - Odiseja
P. 166
Homer: Odiseja
I tu bi grdno Odisej kod obora svojeg nastrado,
Ali svinjar hitro potèčē nogama brzim
I van iz kapije munu, iz ruke mu ispadne koža,
35 Te on poviče na pse, kud kojega rastjera baciv
Na njih kamenja mnogo i prozbori tad gospodaru:
»Starče, umalo psi ne rastrgaše mi tebe
Iznenada, a na me sramota teška bi pala;
Ta i onako me bozi obdariše jadom i tugom,
40 Jer za bogolikim sveđ gospodarom jadajuć, tužeć
Sjedim i svinje hranim i žirim tovne, da drugi
Jedu ih ljudi, a môj se gospodar nekuda klati
Željan jela po gradu i zemlji tuđega sv'jeta,
Ako je još u životu i motri svjetlost sunčànū.
45 Nego hajde, o starče, u moju kolibu sa mnom,
Hljebom i vinom unutra da dušu zasitiš svoju,
Otkud si, da mi se kažeš, i kȍlikē prepati muke.«
Tada ga divni svinjar povèdē u kolibu svoju
Pa ga posadi u njoj i nastre gustoga granja,
50 Bradate divlje koze na zemlji raširi kožu,
Na njoj je spavao sam, a gusta i velika bješe.
Dočeku tom se Odisej povèselī ì reknē ovo:
»Zeus ti podao sve i ostali besmrtni bozi,
Štò sām najvećma želiš, kad mene veselo primi!«
3
55 Na to si, Eumeju, ti o svȉnjāru, besjedu reko:
»Goste, bio bi grijeh, da ì grđī dođe od tèbe,
Gosta kog uvrijedit, jer prosjaci svi su od Zeusa
I svi tuđinci, a dar je, i malen kada je, mio,
Što ga dajemo mi, jer u sluga je običaj takav,
60 Koji se svagda boje, kad vladaju mlada gospoda.
A povratit se vječni ne dadu bogovi onom,
Koji me milovo dobro, onakav mi dao imutak,
Kakav svojemu sluzi gospòdār mȉlostiv dájē:
Kuću i ìmovinu i ženu prošenu mnogo,
65 Što se je trudio vrlo, i bôg mu nasporio posle,
Kako i meni bog nasporuje, čime se trudim.
Stog bi me mnogo gospodar nadario, ovdje da starost
Dočeka, ali ga nesta! Ej Helenin da je naprèčac
Propao rod, što mnogim junacima koljena pobi!
70 I moj gospodar pod Ilij, gdje vele prekrasnih konja,
Ode poradi časti Atrídove s Trojcima u boj.«
Tako reče i brzo utegnuv košulju pasom
Svinjar u svinjce pođe, gdje praščići ležahu silni,
Otale uze dva i pȍnese, zakla i oba
75 Osmudi, razreže ih, na ražnje natakne zatim.
Praščići kad se ispeku, onako ih tople na ražnjih
Pred Odiseja stavi i bijelog zamuti brašna,
Onda smiješa vina u sudu medenog, slatkog,
3
55. U tom stihu nalazi se tzv. apostrofa, tj. pjesnik se obraća na Eumeja, kao da on stoji neposredno pred
njim. U Ilijadi je apostrofa dosta česta (apostrofiraju se Patroklo, Menelaj, Ahilej, Melamp, Apolon, a u
Odiseji samo Eumej; to ime znači: koji dobro misli).
166