Page 200 - Odiseja

Homer: Odiseja

Tako im reče, i oni umuče svi i zašute;
Onda progovori njima i besjedu reče Amfìnom;
395 Nisa, Arétova sina, Amfìnom bio je sinak,
On je s Dulìhija došo, sa òtoka travnog, gdje vele
Pšenice mnogo, a prvi med proscima bješe, sa r'jéčī
Kraljici najdraži od svih, jer srca bješe valjána.
On im dobro želéći progovori ì reknē ovo:
400 »Ne bih hotio ja, o drugovi mili, da ubit
Bude Telemah, jer strašno ubijstvo je kraljevskog čeda,
Nego najprije savjet u bògōvā tražimo vječnih.
Ako nam dopusti njega pogubiti izričaj Zeusov,
Onda ću ubit ga sam i drugima isto ću reći;
405 Odvraćat stanu l' nas bozi, okánit se tada vam velim.«
Tako im reče Amfìnom, i svima se besjeda svidje,
I svi ustanu tada i u dom Odisejev odu,
A kad uniđu u nj, na glatke stolice sjednu.

B. Penelopini ukori Antinoju. 409—451.

Tada se nečemu drugom Penelopa domisli mudra:
410 Da se ob'jesnim vrlo i žȅstokīm pokaže proscem,
Jer ču u sobi svojoj, o glavi da sinu se radi,
Jer joj je javio Medon oglàsnīk čuvši im v'jeće.
Tada sa dvorkinjama Penelopa k dvòrani krene,
A kad ženska dika Penelopa k proscima dođe,
415 Stade kraj dovratnika od dvòranē građene tvrdo,
Ispred obraza oba povúkla je bijeli pr'jeves;
Grdnu izusti riječ Antìnoju ì reknē njemu:
»Za te, Antinoju, vele, o zlotvore, ob'jesti puni,
Da si na Itaci svjetom i besjedom najbolji od svih
420 Svojih vršnjaka, al' takav pokazo se nikada nisi!
Mahniče, što smrt spremaš Telemahu i zlu sudbinu?
Za pribjegáre nećeš da mariš, al' njima je svjedok
Premudri Zeus! ta jedan kad radi drugome o zlu,
To je grehota! za oca zar ne znaš svoga, da jednoć
425 Pribjegao je k nama bojéći se ljudstva veòma
Srdita zato na nj, što s hajducima tafskim je pristo
I naše saveznike Tesproćane opljačko ljude?
Narod oca ti htjede umoriti ȉ srce njemu
Istrći ì sav njegov imutak obìlatī izjest,
430 Al' ih uzdržī Odisej i ustavi, ako i šćahu.
Zato mu izjedaš sad bez naknade kuću i prosiš
Ženu mu, sinu mu radiš o glavi, ljuto žalòstīš
Mene! nego ti velim: odustani ì drugīm reci.«
Polibov sin Eurìmah progovori njojzi ovako:
435 »Kćeri Ikàrijeva, Penelopa mudra, — ta nemoj
Ništa se bojati ti, to nȅka ti ne muči srca!
Nema, niti će biti junaka, nit' rodit se može,
Koji bi na sina tvog Telemaha digao ruku,
Dokle je mene živa, na zemlji dok očima gledam.

200