Page 83 - Odiseja
P. 83

Homer: Odiseja


                                 Ni od bògōvā vječnih ni ljúdī ne sastaje smrtnih.
                                 Al' bog je neki mene jadníka u njezinu kuću
                                 Naveo, kada mi Zeus u iskričavome moru
            250                  Lađu pritisnu brzu i razbi je gorućim gromom.
                                 Tada mi valjani svi drugari izginu redom,
                                 À jā rùkama hvȁtīm lađènē grédē, te dȅvēt
                                 Dana me nošaše voda, i desete noći me crne
                                 Prignaše onda na otok Ogìgiju bozi, gdje živi
            255                  Boginja strašna Kalìpsa ljepokosa, koja me primi,
                                 Usrdno čašćaše mene i hranjaše, veljaše često,
                                 Besmrtnim da će me ona učiniti ì vazda mladim,
                                                                       15
                                 Al' ne okrénu srce u mojim grudima nikad.
                                 Sedam godina kod nje prebívah i suzama sveđer
            260                  Haljine močih božanske, Kalìpsa što mi ih dade.
                                 Al' kad i osma veće dolètī godina meni,
                                 Onda mi ona reče, potàče me, neka se vratim,
                                 Il' joj je to poručio Zeus, il' preumi sama.
                                 Na čvrsto sklopljenu čamcu opremiv me dade mi mnogo
            265                  Hrane i slatkog vina, ambròsījskīm odje me ruhom,
                                 Jošte mi ȉ vjetar pusti, nek toplo i povoljno duše.
                                 Zatim po pȕčini ja sam sedamnaest brodio dana,
                                 À osamnaesti već se sjenovita pomole brda
                                 Vaše zemlje, i tada jadníku se srce u mèni
            270                  Obradovalo bilo, al' jadi još su me mnogi
                                 Čekali, što ih Zemljòtresac bog naválio ná me.
                                 Vjetrima udari na me i pût mi zakrči tako,
                                 Ùzljūljā bezmjerno more, a vȁlovi nè daše meni,
                                 Jecajuć, uzdišući na čamcu svojem da plovim.
            275                  Čamac mi nȁpokōn skrši olúja, i bezdanom morskom
                                 Plivajuć preplivah more, dok eto k zemlji me vašoj
                                 Goneći prignaše vjetar i voda, al' da izíći
                                 Na brijeg hoćah, na zemlji savladali bi me vali
                                 Bacìvši o hridi mene o gòlemē, na mjesto strašno;
            280                  Al' ja uzmàkoh i plivat zapòčēh, dokle u r'jeku
                                 Ne dođem, gdje mi se mjesto učinilo najbolje da je,
                                 Bilo je glatko i ravno, u zavjetrini je bilo.
                                 Padoh i živnuh malo, i uto ambròsijskā dóđe
                                       16
                                 Noćca  i onda ja od rijeke, što iz neba teče,
            285                  U grmlje podalje pođem i zaspim, i nagrnem na se
                                 Lišća, i bog me snom beskònačnīm osu, i tako
                                 U lišću ja se naspim, sve u milom zabrinut srcu;
                                 Spavah čitavu noć, iza zore i poslije podne.
                                 Uto i sunce nagne, te sanak me ostavi slatki.
            290                  Dvorkinje kćeri tvoje na morskoj obali spazim
                                 Igrajuć se, a ona međù njima boginji slična;
                                 Zàmolīm nju, i ona valjánu misao náđe,
                                 Kako se mislilo ne bi, da mládo će rádit čeljáde,

                   15
                     251—258. Opširno i iscrpljivo opisivanje ne pristaje na to mjesto, a osim toga smetaju i mnoge pojedi-
                   nosti; npr. sadržajno ponavljanje u st. 254 i d. nakon st. 245. i d.; sve to dokazuje da su ti stihovi umetnuti.
                   16  283—284. »ambròsijskā noćca« — vidi 4. pjev. st. 429.

                                                                                                       83
   78   79   80   81   82   83   84   85   86   87   88