Page 114 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

najezdu skakavaca, i udar komete, sam Sudnji dan je Fićo navijestio jedne
večeri u Pelvanovoj gostionici.
Pričala mu je majka to kad ju je pitao zašto se on jedini u razredu rodio u
Šibeniku, kad mu je ispričala kako je od potresa pobjegla kod brata u Šibenik,
u devetom mjesecu trudnoće, i kako na koncu nikakvog zemljotresa nije bilo,
ni poplave ni vulkana, nego je Fićo naumio oboriti cijenu ruševnoj kući
Muniba Buzde na Vučjoj glavi, u samom epicentru nesuđenog potresa, na koju
je bacio oko prije nego je otišao u penziju.
- Pako, jebotekurac, šta je bilo? Pakooool
Trepnuo je još jednom, polako, onako kako je u bolnici treptao djed Javor kad
je pričao kako svaki čovjek ima svoj broj treptaja i kako ih je njemu ostalo još
svega devet. "Kad se sjetim koliko sam ih potrošio na mušice", smijao se stari
mudrac na samrti, "sto bih godina doživio da nema mušica". "Nikad", rekao je
na kraju, "nikad ne troši treptaje na mušice, zapamti to".
Crvena koprena na očima rastvorila mu se kao na reklamama za čudotvorna
sredstva za čišćenje, ono kad jedna kap zelene magije proguta cijeli tanjur
masnoće. Sad mu je bilo jasno: tamo, u Šibeniku, započeo je Pakov put, krenuo
je njime onoga trenutka kad se rodio i ništa se tu nije dalo učiniti. Istoga časa
kad je zaplakao u šibenskom rodilištu njegovi su putokazi zapisani, i sva su
njegova raskršća vodila ovamo, u Strmodol, pa starom krvopoljskom cestom
do Muzaferovih Kuća, da skonča u utrobi Muza-ferbegove kule.
Trepnuo je još jednom, jedva otvorivši oči. To je, dakle, to: upravo je odvrtio
film svog života, od Zužine trafike do šibenskog rodilišta, odvrtio ga je onako
kako, vele, ljudi pred smrt vrte filmove svojih života, baš kao kad kaseta u
videorekorderu dođe do kraja, pa se traka sama
II. DIO
vraća unazad, najprije brzo i bučno, pa sve sporije i tiše, i naposljetku stane,
da bi se nakon nekog vremena - to su, valjda, ti trenuci - ugasila i ona žuta
lampica.
- Pakooo, jebotekuracl
Trepnuo je pretposljednji put. Nije bio zadovoljan odgovorima. Nije imalo
smisla. Jer kako god da je odvrtio svoj film, kako god ga zaustavljao i vraćao,
nije on onoga dana išao do trafike zbog toga što je očajnički trebao cigarete -
najzad, "Magaza" je jednako daleko, ako ne i bliže - već zato što je zatoplilo i
što je Žuža odjenula svoj prvi svibanjski dekolte. Ida je tada bar jednom
trepnuo, umjesto da je blenuo u Zužine grudi, da je trepnuo svaki put kad je
blenuo u njih, tko zna - rekao bi dobri djed Javor -tko zna otkad bi već bio kraj
njegovim tugama i mukama?
To je sva istina njegova života, i jedina koja ima smisla: to što će za koji
trenutak umrijeti braneći čast žene koja je od vlastite časti odavno odustala,
to što će umrijeti tako starinski, kao u djedovim sevdalinkama, ili u onim crno-
bijelim filmovima što idu iza ponoći, imalo je više smisla nego usred rata
izginuti od vlastita metka, od svoje vlastite vojske, od roda rođenog. Ostavit će
glavu na mračnom dnu Muzaferbegovine, ruševine u kojoj je sise njegove Žuže
oslinilo pola Krajine, najviše tvrđave njegove goleme tuge, dvora što ih je
onomad u nemoćnom dječačkom bijesu svojim rukama zapalio, zamalo ubivši
ono dvoje što su izjurili iz plamene kule.
Eh da, bio je to on, nikome nikad nije rekao. Zagrgo-ljao je sukrvicom u
grčevitu smiješku sjetivši se toga prizora: virio je nad zidom begove avlije i