Page 111 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

"bit će rata i bit će belaja", govorio je Rajko, "priča se da je Fićo iz Brezovače
navijestio veliku nesreću, rat i glad", nakon čega su obično slijedile mudre
riječi pokojnoga djeda Javora, posljednjeg berača zlata u dolini, koji je govorio
da je "rat ko hladna Huča - zlato pada na dno, a govna plivaju na površini".
Kako pak čovjek zna koji je to trenutak u kojemu mu je odlučiti hoće li
uzvodno ili nizvodno, kako zna gdje je Huča plitka, a gdje duboka? I kad kocka,
zna da je poku-
II. DIO
213
šao i da je na kocki dobio, ili izgubio, svejedno, jer takvi barem znaju da su
stranu birali kad su umjesto zadnjeg pića u "Vrilu" uplatili tiket lutrije, a ne
kad su kupovali cigarete kod sisate trafikantice. Takvi znaju da su svoj put
izabrali kad su kupili autobusnu kartu za Split, Beograd, Frankfurt, ili ubili
susjeda, brata, jebiga, ili predsjednika države, ili pročitali knjigu koja će im
promijeniti život, ili otkrili lijek za nekakvu boleštinu, ili upoznali trenera iz
Sarajeva, ili menadžera iz Beograda... ili s lovom za listić lutrije popili još jedno
piće u "Vrilu". Sva su takva raskršća u životu obilježena i sve su takve odluke
važne, i one dobre i one pogrešne, svaka je neponovljiva i velika poput cijele
čovjekove sudbine.
Pako, međutim, svoj put nije birao ni na kakvom širokom raskrižju s tablama,
putokazima i žutom rasvjetom, već pred trafikom "Duhan prometa" na
Vijencu, podno Ciganskog brda, buljeći poput mutava kretena u sise Ćorave
Zuže što su mirisale turskim parfemom i govorile "Pako, reci nešto", oduzet da
kaže bilo što, da mu da onda dvije šteke, da mu da paketić žvakaćih guma,
plastični upaljač, ili onaj privjesak s Gospom iz Međugorja u hrvatskoj uni-
formi, bilo što, samo da mu ne treba vraćati tih hiljadu dinara sitnog, jebeš i
sto maraka i hiljadu jebenih nevažnih dinara, kad već nije bio u stanju
ležernim glasom, vježbanim milijun puta pred ogledalom, pitati što radi
večeras, i bi li možda nakon posla išla u "Stardust", zapravo "Kozaru", tako se
tada još zvalo kino na Grginu vijencu.
Kako je mogao znati da je ta novčanica od sto njemačkih maraka bila njegov
lutrijski listić? Kako je mogao znati da su Zužine velike, prezrele grudi bile
zapravo kugle u bubnju njegove životne lutrije, i da njegovi brojevi, ta dva
lijepa okrugla broja - makar tu, nadomak oku i nadohvat ruke - nikad neće biti
izvučeni?
214
Jebo sad hiljadu dinara
- Dino, bog ga jebo!... Šta?... Pako, Dino je mrtav, Pako!
Razmišljao je o tome i prije nego što su se našli u ovom davno spaljenom selu
usred Strmodola, razmišljao je o tome gotovo svakoga dana ovoga rata, svih
onih večeri s mirisom kuhane bravetine i svih onih jutara sa zadahom muških
nogu, ali tek sada, u ovom trenutku - ležeći na zemljanom tlu podruma
Muzaferbegove kule, dok mu se niz nos cijedila tanka, topla crta slatkastoga
crvenog znoja - Paku je prvi put pala na pamet mogućnost da je u ovaj
ćorskokak skrenuo nešto ranije, možda i mnogo prije nego što se Ćorava Žuža
nagnula nad pult, poklopila svojim sisama novine i pitala ga ima li sitnog.
- Pako, svi su mrtvi, i Dino je mrtav!
Zašto je, na koncu, morao ići po cigarete baš tada, i zašto s novčanicom od sto
maraka? Po pali mali je išao jer je ostao bez cigareta, a Kušlje, Gigi i Gelo su