Page 110 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

godinu i dva mjeseca kad mu je Ćorava Žuža dala steku pali malla i kad joj je
samo trebao ostaviti onaj jebeni kusur od hiljadu hrvatskih dinara.
010
Tada, u tom času, a on ga pamti kao da jr bio jutros i pamtit će ga sasvim
sigurno dok je živ - jer živjet će, ljudi znaju te stvari kad do njih dođe, još
svega nekoliko trenutaka - njegov se život dijelio na dva kolosijeka, i on je
izabrao krivi. Da je samo rekao "u redu je, tetka Zužo!", ne bi sada gutao
krvavu prašinu u podrumu mitske Muzaferbegove kule, tamo gdje su u
vrijeme prije njegova vremena mlađi jebači dovodili ludu Lelu iz Musemića,
lake Tardučanke, pijane blagajevačke prostitutke i legendarno sestrinstvo s
brezovačkog Korza.
Ne bi sad ležao tamo odakle su klinci iz Blagaj evca izlazili kao muškarci, na
istom tvrdom, zemljanom podu na kojemu je pod golobrade dječake, što su
svršavali skidajući gaće, lijegala doktorica Dana Zužulj, tiha i jedina ljubav
njegova kratkoga života, najljepša žena koju je ikad vidio, jedina na koju je u
cijelom svom seksualnom životu masturbirao, okrutna boginja koja jedino
njemu nikad nije dala papirić na kojemu je pisalo "u pola osam, na parkira-
lištu", radodajka koju je jebavao tko je stigao, kurva jedna jebena koja je legla
sa svakim klincem što je od starog posudio bemvejca - jer "every woman I
know is crazy 'bout an automobile", a ona je bila every vooman koju je ikad
poznavao, svaka i jedina, drolja s kojom u cijelome Blaga-jevcu nije legao
samo on, Branko Rebac zvani Pako, jedini muškarac u gradu koji ju je volio.
Koji ju je zaista volio.
- Volim i ja tebe, kretenu jedan! - čuo je te riječi, ali Zužin je glas bio
iskrivljenih oblika i metalne boje. - Čuješ li me?
- Jel to Cigo bio, jel to...? - čuo je opet onaj drugi, plačljiv i njemu nepoznati
glas, a onda tup udarac.
- Stani, bog ga jebo, nećeš sad i ti... Nećeš mi se sad onesvijestit? Dino?
- U redu je...
212
Jebo sad hiijadu dinara
- Šta?... Pako! Dino, jebotekurac! Pako! Dino, diž se, Dino!
Da je, eto, toga jutra rekao "U redu je, tetka Žužo, jebo sad hiljadu dinara!", ne
bi sad ležao ovdje u gomili beživotnih tjelesa, u podrumu Muzaferbegove kule
baš kao na dnu Zufkine jame, već bi bio kompjutorski programer u nekoj
mirnoj četvrti Philadelphije, s postavljenom kožnom jaknom i velikim crnim
labradorom na suvozačkom sjedištu srebrnog landrovera... samo da je rekao
"tetka Žužo, jebo sad hiljadu dinara!".
- Pako, jebotekurac, Pako!... Dino, diž se!!! Pako je
živ!
Kako čovjek zna koji je to trenutak u kojemu mu je odlučiti na koju će stranu?
Kad bi to znao, možda bi znao i izabrati drugi put. Kad su bili klinci, govorili su
im da taj trenutak nastupa već nakon drugog razreda srednje, kad valja
odlučiti koje usmjerenje izabrati i koju srednju školu upisati. Za neke, bio je to
jedan od onih dana na izmaku ludog ljeta po otpustu iz vojske, kada je trebalo
na fakultet, ili na kakav pošten posao. Po drugima, pak, to je onaj čas - a taj
dođe u životu svakoga čovjeka, i samo je jedan - kad valja prihvatiti priliku
koliko god luda i beznadna i nemoguća bila, kakva je bila ponuda ujaka Raj ka,
koji ga je još pred početak rata tjerao kod svoje bivše žene u Phila-delphiju, jer