Page 109 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

Pako iznenada odgurne Papca i pogleda zamagljena od bijesa i suza krene
prema Đou. Papac pade preko Cige i Muzaferbegovom kulom razlio se vijugav,
neljudski vrisak.
- Koja ti je pička materina, je li? - zgrabi Ćumur Paka za ovratnik. - Koja ti je
pička materina!?!
Pako snažno odgurnu i njega te dohvati kalašnjikov s poda. Nije ga, međutim,
dospio podignuti: u sljedećem djeliću sekunde pred očima je sasvim jasno
vidio potplatu nečije čizme, a onda - istina, dosta mutnije - i trule grede
prastaroga stropa. Padao je dugo i sporo, skladno prateći dugački krik što se
odbijao o zidove podruma: "Đoooooo!" Tad je počelo.
- Ljudi, naši smo, ljudi! - vikao je Robi dok su mračnim podrumom sijevale
šake i pljuštali udarci, praćeni tupim i muklim psovkama. - Naši smo, hal...!
Nije stigao dovršiti, jer u tom je času strašni bljesak okrečio polumračni
podrum. Ćumur se ukočio na mjestu. Glava mu je prsla u veličanstvenoj,
završnoj glavobolji i muklo je pao na koljena.
-Jeb...!
Drugi je bljesak otkrio opći metež i Đoa kako se vrti zajedno s kalašnjikovom.
U sljedećem trenutku reski je rafal presjekao Muzaferbegovu kulu na dva
dijela. Dvije su
polovice zadrhtale u kratkom muku bez glasa i lxv. daha, a onda su dva gotovo
istodobna rafala izbrazdala kameni zid, svaki svoju polovicu, dok je netko
odozdo jaukom zazivao majku - svoju ili nečiju tuđu, nije se moglo razabrati.
Podrum Muzaferbegove kule treperio je bljeskovima poput diskoteke "Sirius",
a pomahnitali su plesači, kao na usporenom filmu, isprekidanim kretnjama
skakali jedni preko drugih, trčali i padali. Nekoliko časaka poslije podrum je
opet utonuo u prašnjavi polumrak.
210
Jebo sad hiljadu dinara
19:11 h
- Šta je ovo, šta je bilo... ljudi? - vikao je Morž plačnim glasom preskačući
stepenice.
- Pako!... Vili? Robi? Robi?! - urlao je Zagor.
- Šta je bilo, jel... Cigooo?
- Papac? Papac!? Pako, jebotekurac, Pako!!! Reci nešto... Pako! - urlao je Zagor
osvrćući se s užasom. - Čepe, jebem ti mater; Čepe! Šta je bilo?
- Jel to Cigu opet zasvrbilo, je li? Jel Cigo, Tita ti?!?
- Pako, čuješ li?
- Svi su mrtvi, bog te jebo, šta je ovo? Đo? Đooo?!?
- Pako, jebotekurac, staje bilo?... Pako!
- U redu...
- Šta?!?...
- U r... u redu je.
- Šta je u redu, Pako? Pako, majku ti jebem... osamsto hiljada puta! Čuješ li
me?!?
Razmišljao je, istina, često o tome i prije nego što su se našli u ovom davno
spaljenom selu usred Strmodola, ali sada, baš u ovom trenutku - ležeći na
zemljanom tlu podruma Muzaferbegove kule, dok mu se niz nos cijedila tanka,
topla crta slatkastoga crvenog znoja, a Zagor mu plačući psovao majku
osamsto hiljada puta - Pako ni na što drugo nije mislio nego na onaj dan prije