Page 42 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

razišao crveni dim, već je problem bio što je mali Stroja najprije zadobio
gadne opekline po rukama i glavi, a onda se gotovo i ugušio salitrom i
sumporom, pa su ga morali voditi u Blagajevac na Hitnu pomoć. Legenda kaže
da ga je tamo već bijesna čekala dežurna medicinska sestra Dana Žužulj zvana
Ćorava Zuža i da je Stroja nakon naročite detoksikacije deset dana imao
proljev, što je po svoj prilici jedan od onih ukrasa koje legendama dodaje
usmena predaja, iz jednostavnog razloga što Zuža tada nije radila u Hitnoj
pomoći, već u ambulanti Doma zdravlja.
Tako je, eto, Đo dobro zapamtio ljetnu subotu kad je uvalio svoj prvi gol i
postao muškarac: kad je, kako se to onda govorilo, preko noći odrastao. Sjetio
je se sa smiješkom sad, dok je u podrum Muzaferbegovine vodio trojicu
suboraca iz Zelenih udovica, i kad mu je Morž rekao:
- Tita ti, ti baš ko da si odrasto ovdje1.
Poslije je i Đo napredovao na ljestvici i dogurao do bega, da bi jedne noći
doveo ovdje i Šonju Adžiju - da, da, onu Šonju, Amazonu - u to doba zamamnu
gazelu plave kose, tihu patnju svoje generacije. Koja je to samo bila frka
I »IO
u to doba, nemaju ovi klinci danas pojmal Slavna S je, naime, bila kćerka
jedinica Koste Adžije - zloglasnog Koleta, Kostolomca, Drkadžije, Aušvica,
kako sve učenici nisu zvali direktora blagajevačke Srednje metalske škole
"Velizar Papačić Veljo" - ali i povremena djevojka još zlo-glasnijeg Krste
Brekala zvanog Đubre, poznatog kriminalca s Grgina vijenca i pionira
tamošnje narkomanske scene, za kojega legenda tvrdi da je iz Splita donio
prvi paketić heroina u povijesti Gračaničke krajine.
Đubre je, uostalom, svoj živopisni nadimak i dobio po pjesmi Riblje čorbe
"Ostani đubre do kraja", koju je obožavao i koju su zbog njega i njegove
berette morali naučiti svi orkestri i pjevačice u Krajini, a koju je posvećivao
svojoj velikoj ljubavi Šonji Adžiji. Đubre je volio taj nadimak - tražio je
strahopoštovanje prema nosiocu, jer s nekim tko se zove Đubre nema
zajebavanja - ali kako god mu se sviđalo da po birtijama o njemu pričaju kao o
Đubretu, tako nikad nije dopuštao da mu se netko obrati tim nadimkom ili ga
spomene u njegovu prisustvu. Samo jednom se to dogodilo, to da mu se netko
obratio s "Đubre", i o tome se u Blagajevcu i danas priča, posebice otkako se
Krsto Brekalo zvani Đubre vratio iz Njemačke, napravio karijeru u HDZ-u,
napredovao do čina generala i predsjednika blagajevačkog Hrvatskog vijeća
obrane.
Nije, međutim, ni Đo bio bilo tko: u Blagajevcu je bio poznat kao prgav i nagao
mangup, nekrunjeni gazda Fabričkog naselja, u koje čak ni Đubretovi dileri i
potrčkala nisu zalazili bez prijeke potrebe. Mogla je, doduše, Đoova priča
krenuti sasvim drugim tokom, jer škola ga je išla i bio je prilično bistro dijete,
ali svi njegovi dječački snovi o lebdenju u kapsuli Apola 26, 27, ili koji bi već
došao na red dok on završi za astronauta, raspali su se i raspršili Zemljinom
atmosferom poput Saturnove rakete onoga
84
Jebo sad hiljadu dinara
dana kad je petnaestogodišnji Zlatko Šehović s drugovima iz Fabričkog otišao
u kino "Kozara" pogledati hongkonški film "U zmajevu gnijezdu".
Film je trajno obilježio Zlatkov život: ne samo da je od toga dana postao Đo,
dobivši nadimak po borbenom pokliču "đooooooV.V, kojega je Zlatko satima