Page 47 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

92
Jebo sad hiljadu dinara
- Kakve ti to filmove gledaš, Robi, matere ti?!?
Robi, međutim, nije čuo Papca. Pokušavao se sjetiti kako se zvao taj film, ima
točno tu jebenu scenu pred očima, John Travolta i onaj drugi tip, onaj
proćelavi, nije sad važno, uglavnom drže jedan drugome pištolj na čelu, ka-
žiprsti drhte na obaračima, znoj curi niz sljepoočnice, ali nitko se ne usuđuje
ni povući oroz ni spustiti cijev, i stoje tako cijelu vječnost, u pat-poziciji, baš
kao i oni ovdje, na groblju, i oni gore, u Muzaferbegovini. I što je najsmješnije,
iako ništa tu zapravo smiješno nije, Pohumljaci gore pojma nemaju da su i oni
na groblju HVO-ovci, samo pre-rušeni u muslimansku vojsku, a tko zna da li
znaju i da ovi "muslimani" znaju da su oni HVO.
U toj se pat-poziciji Robi ćutio upravo kao velika drvena figura na golemoj
šahovskoj tabli Strmodola, recimo pijun - da, baš pijun - ili još bolje konj,
konjina, glupo teretno kljuse, i gotovo da je osjećao jagodice palca i kažiprsta
velikog, džinovskog šahista koji im se poigrava iznad glava i premišlja koga
pomaknuti i gdje: lovca Vilija na D4 ili kralja Paka, pijune ove, Čepa, Zagora...
ili njega, konjinu, na D7, D8 ili nazad kući, kad bi se to moglo, da ga taj veliki
igrač gore sad dohvati palcem i kažiprstom za glavu, zanjiše malo nad tablom i
onda vrati tamo, na polje Al ili A2, u siguran kut, u topli krevet, u zagušljivu,
malu sobu na katu obiteljske kuće u Koviljači.
Ne bi mu sad smetao ni brat Ićo ni smrad njegovih nogu, što je katkad baš
znao štipati za oči, ni njegove starozavjetne priče koje je sve već znao napamet
o legendarnim provodima i tučnjavama u diskoklubu "Sirius", o ratu između
Koviljaka i Brezovčana, o koncertu Bijelog dugmeta u Gračanici, o gostovanju
"Hajduka" pod Biskom, kod "Mašinoimpexa", kad je stari obranio penal
Nadovezi, o sisama Tijane Savić, o blagajevačkoj nimfomanki Žuži i
I »10
njenom ludom mužu što je zapalio kulu dok jv bura/ lm bio u njoj, u istoj ovoj
usranoj kuli u kojoj se sada umjesto Zuže i Tijane znoje vojnici iz 103.
pohumske brigade, i oni sjebani kao i Robi i drugovi ovdje, na groblju, u pat-
poziciji, kao u onom filmu, kako se zvao, s Travoltom i onim drugim.
- Kako se zvao onaj film? - naglas se pitao Robi. - Onaj kad Travolta i onaj
ćelavi drže jedan drugome pištolj na čelu, znate onaj?
A što ako onaj velemajstor odozgo svojim odlučnim prstima ne dohvati ni
lovca, ni kraljicu, nego kulu - pomisli onda Robi - i to Muzaferbegovu kulu, pa s
njom napadne pijune na groblju nasuprot, jer kula u šahu tako i napada, ravno
i okomito, nasuprot? Jer ne zna ta kula da pijuni na njezinu nišanu nisu bijeli,
već da su samo prerušeni, maskirani i da su oni figure istoga igrača, crnoga. A
crni igraju drugi, crne figure čekaju potez bijeloga, baš je takva situacija ovdje,
na šahovnici Strmodola - mislio je dalje Robi - da su svi crni i svi čekaju što će
odigrati bijeli, i tako čekaju, čekaju cijelu vječnost, baš kao u tom usranom fil-
mu... kojem ono filmu, na vrh mu je jezika, nabije ga na vrh kurca svoga, i
njega i Johna Travoltu i onoga drugoga, kako se zove?...
- Lovac na međede! - vikne iznenada Zagor i svi se okrenu prema njemu.
- Kakav bolan lovac na međede?
- Film - odgovori Zagor. - Tako se zove film što ga se Robi ne može sjetit, onaj
đe Džon Travolta i onaj Kinez drže pištolje uperene u glavu, kad igraju ruski
rulet. "Lovac na međede".