Page 43 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

poslije ispuštao mlateći nevidljivog protivnika bridovima dlanova i kružnim
mavashi gerijem, nego je tada čvrsto i neopozivo odlučio da će kad odraste
biti Bruce Lee; potpuno se po-svetivši karateu, kung fuu i suvremenoj
hongkonškoj kinematografiji.
Kako pak u Blagajevcu nije bilo karate kluba, Zlatko je na treninge putovao u
Koviljaču, u klub koji je svojedobno u nikad razjašnjenim okolnostima dobio
naziv "Student", iako nikad tu studentska noga kročila nije, iako je najbliži
fakultet bio u Gračanici i iako je zadnji student u Kovi-ljači bio Enver Jutraga,
zgubidan i pustolov koji je, vele, s nekim Holanđaninom završio među
afganistanskim ta-libanima. Bio je taj Enver radost i dika majke Vazije i nije u
cijeloj Krajini bilo sretnije i ponosnije žene od nje kad je jednom u
Oslobođenju pročitala da riječ "taliban" znači "student".
"Mali mi studira u Afganistanu" - govorila je godinama tetka Vazija, a žene
zavidno klimale glavama i klepale svoje balave lijenčine što nisu ni za fakultet,
ni za rat, ni za ženidbu i što bi im kruna pala s glave da se ugledaju na
Vazijinog sina, studenta u Afganistanu: najbliže studiranju njihovi će klipani
biti na raspadnutim strunjačama Karate kluba "Student".
Što se Đoa tiče, on u "Studentu" nikad nije stigao dalje od smeđeg pojasa, jer
su mu nakon par godina dosadile osebujne metode trenera Zvezdana Savića, s
glupom i Đou posve neprihvatljivom teorijom kako je karate istočnjačka
filozofija, način života i razmišljanja o životu, .1 .1. nanošenja teških
tjelesnih ozljeda. Đo je i dalji* dola, Koviljaču, ali je trenirao odvojeno od
ostalih, vježba jm 1 svoj ulični karate.
Istinabog, drug Savić - majstor borilačkih vještina i nosilac crnog pojasa
desetog dana - pokušao ga je jednom izbaciti iz dvorane, ali to je završilo
pogubno za njegov ugled među mladim Koviljacima i cijelu njegovu trenersku
karijeru. Skončao je na Hitnoj pomoći, baš kao i godinu dana ranije onaj pijani
Mujan iz Blagajevca kad je načuo da mu je neki klinac karataš iz Fabričkog
povalio ženu Zužu.
Đo je, naime, izrastao u pravog rmpaliju koji je razvio neobičnu varijantu
karatea s nožem, pajserom i bokserom i kojemu je vrlo brzo nakon toga ostala
još samo borba s Ludim Kebom za titulu šerifa Fabričkog naselja. Nakon te
legendarne šore Ludi se Kebo, kažu, zaredio u samostanu kod fra Kleme i s
nepunom dvadeset i jednom godinom nekadašnji je mali astronaut Zlatko
Šehović postao šef ozloglašenoga ganga iz Fabričkog, ulične bande džepara,
tapkaroša, sitnih lopova i obijača golfova, te prvi beg Mu-zaferbegove kule.
Bili su, dakle, u Blagaj evcu tada zloglasni Đo, zloglasni Đubre i zloglasni
doktor Kostolomac, i bila je Kostolom-čeva kćerka Šonja, razmažena ljepotica
za kojom je slinilo pola Blagajevca. Bio je, istina, još. i neki Cvijo, ali taj mršavi
profesor srpskohrvatskog u Kostolomčevoj školi, što se također bio zagledao
u direktorovu kćer, brzo je ispao iz igre, a onda i iz Partije, i iz škole, i iz grada,
te završio u Brezovači.
Krsto Brekalo zvani Đubre već je zapravo bio ostavio Šonju kad je sasvim
slučajno saznao da je u Sarajevu bila s Đoom, njegovim velikim suparnikom,
kraljem Fabričkog naselja i jedinim čovjekom u cijelom Blagajevcu s kojim
Jebo sad hiljadu dinara
nije smjela biti. Đubre je to, naravno, primio prilično osobno i spremao se
zbog toga, baš kao u onim grčkim pričama, pravi rat između Vijenca i
Fabričkog. Naročito kad je ono u prepunom diskoklubu "Sirius" Đo prvi i