Page 48 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

- Ti misliš na "Lovca na jelene"! Kakav "Lovac na jelene", nema tu Travolte, šta
ti je, to je Robert de Niro.
- Šta je Robert treniro?
94
Jebo sad hiljadu dinara
- De Niro, jebem te gluha i glupa!
- A ja, De Niro, pa tako reci.
A Robi je to doista trenirao, gotovo kao sport, kao šah - tu, naime, vještinu da u
kritičnim situacijama i trenucima traži repliku ili scenu iz filma koja tu
situaciju opisuje, ili vic o tome, anegdotu, i to onu čijeg se junaka ne može
sjetiti, baš kao ni vica ili filma, da se u tim, dakle, kritičnim trenucima isključi
iz vanjskog svijeta, pa neku nevažnu sitnicu zakotrlja i poput grude snijega u
crtićima pretvori u golemu kuglu, da je dogura na vrh jezika i onda se tu, na
njegovu vršku, zajedno s njom njiše i balansira, očajnički se pokušavajući
sjetiti filma, ili glumca, ili vica, a zapravo očajnički pokušavajući zaboraviti,
pobjeći iz bezizlazne situacije, poput djeteta koje se od svijeta krije
pokrivajući vlastite oči.
Nisu, naravno, te glupave sitnice Robiju dolazile na vrh jezika samo dok mu je
glava bila u torbi, kao sada, na starom srpskom groblju, na nišanu
najrođenijim kalašnji-kovima iz Muzaferovih Kuća i minobacačima s Prevale.
Bilo je tako i u Srednjoj školi "Hamdija Urbešić Šurbe" u Koviljači, i u
Izviđačkom odredu "Jastreb", i one strašne, prve večeri u diskoteci "Astor",
kad se - ukočen od straha, s tuđim jezikom u ustima - pokušao sjetiti lekcije iz
biologije, nabrajajući u sebi glasom strašnog profesora Jasmina Guća funkcije
ljudskog jezika.
Tu je vještinu razvio gotovo kao kontemplativnu tehniku, došavši s njom na
glas kad im je u obiteljsku kuću banula Vojna policija Armije BiH, tražeći brata
Iću i njegovu ženu Tijanu, "četnikušu i četničkog zeta", da ih, kako rekoše,
"nešto priupitaju". Robija je to podsjetilo na onaj vic kad je Gestapo partizana
Muju ispitivao gdje se kriju ilegalci. Kako je ono išao - pokušavao se sjetiti
Robi, na vrh jezika mu je bilo - zna da ni Mujo nije ništa rekao Ge-
I. DIO
♦B
stapou, junački se držao i trpio najgora mučenja, ali nije odao gdje su mu
drugovi, sve dok ga nacistički isljednici nisu u tamnici našli gdje lupa glavom o
zid i stenje... "Sjeti se, Mujo, sjeti se!" - uzviknuo je tada Robi, ozaren što se
konačno sjetio vica, na što je dobio takav šamar da se dva puta okrenuo i pao
na tlo, a onaj krupniji samo je odozgo procijedio: "Eto ti, pa se sjeti, jebo ti
Mujo mater, i tebi i bratu, i reci mu da je Mujo svima u ovoj ustaškoj kući jebo
mater četničku, tako mu reci!"
Tek mnogo kasnije Robi će saznati da je ni kriv ni dužan zajebavao strašnog
Zekira Pašu, instruktora diverzantskog voda Zelene udovice. Istu večer neka
su dvojica pijanih vojnika Armije BiH bacili ručnu bombu na njihovu kuću,
bomba je promašila prozor, vratila se bacačima i jednoga ubila na mjestu, a
Knezovići su već sutradan napustili Ko-viljaču, svaki u svom pravcu: brat Ićo
završio je s Tijanom najprije u Prijedoru, pa u Beogradu, majka Usnija, iz stare
i ugledne brezovačke muslimanske obitelji, vratila se sestri u Brezovaču,
barem dok ne završi rat, dok je Robi s ocem Bogoljubom stigao naposljetku u
Blagajevac.