Page 438 - Dan Brown - Postanak
P. 438

EPILOG









             K A S N O P O P O D N E V N O   S U N C E  sjalo  je  nad  tornjevima  Sagrade  Familije,

             bacajući po Plaçi de Gaudí duge sjene što su pružale zaklon redovima turista koji su
             čekali da uđu u crkvu.

                 Među  njima  je  stajao  Robert  Langdon,  gledao  kako  zaljubljeni  parovi  okidaju
             zajedničke selfije, turisti snimaju kratke videofilmove, klinci se njišu sa slušalicama
             u ušima, i svi oko njega žurno šalju poruke, tipkaju i osvježavaju vijesti na zaslonima
             mobitela – očito ne mareći za baziliku pokraj njih.
                 Edmondova  sinoćnja  prezentacija  obznanila  je  da  je  tehnologija  uspjela  „šest
             razina  odvojenosti”  čovječanstva  svesti  na  samo  „četiri  razine”  –  tako  da  je
             trenutačno svaki čovjek na Zemlji preko četvero ljudi povezan sa svakim drugim.

                 Ubrzo  će  se  to  svesti  na  ništicu,  rekao  je  Edmond,  klanjajući  se  skorašnjoj
             „singularnosti” – trenutku kad će umjetna inteligencija nadići ljudsku inteligenciju,
             te će se one stopiti u jednu. A kad se to dogodi, dodao je, svi mi koji danas živimo...
             postat ćemo pradavni.

                 Langdon  nije  mogao  ni  zamisliti  kako  će  izgledati  ta  budućnost,  no  dok  je
             promatrao ljude oko sebe, naslućivao je kako će vjerska čudesa imati velikih muka
             natječući se s čudesima tehnologije.

                 Kad  je  konačno  ušao  u  baziliku,  laknulo  mu  je  kad  se  našao  u  poznatom
             okruženju – koje više nimalo nije podsjećalo na sinoćnju sablasnu špilju.

                 Danas je Sagrada Familija živjela punim životom.
                 Zasljepljujući traci raznobojna svjetla – grimizni, zlatni, purpurni – probijali su
             se  kroz  vitraje  i  pržili  gustu  šumu  stupova.  Stotine  posjetitelja,  patuljastih  pokraj

             golemih, stablima nalik stupova, zurili su uvis u blještavi beskraj svodova i svojim
             strahopoštovanja punim šaptom stvarali umirujuću pozadinsku buku.
                 Dok  se  Langdon  probijao  kroz  baziliku,  pogled  mu  je  upijao  jednu  organsku
             formu za drugom i konačno se zaustavio na mreži oblika sličnih stanicama što su

             stvarali kupolu. Taj središnji svod, tvrdili su neki, podsjeća na složeni organizam pod
             mikroskopom. Kada ga je sada gledao, blještava u svjetlu, Langdon se morao složiti.
   433   434   435   436   437   438   439   440   441   442   443