Page 441 - Dan Brown - Postanak

Bena je ostao zapanjen.

„Blakeov posljednji stih”, uvjeravao ga je Langdon, „može jednako tako glasiti:
‘Blaga znanost potjerat će mračne religije... kako bi prosvijetljene religije mogle
cvasti.”

Bena je dugo šutio, a onda mu se, da ne može sporije, pojavio spokojan osmijeh
na usnama. „Hvala, profesore. Mislim da ste me poštedjeli strašne moralne dileme.”

*

Gore, u svetištu, oprostivši se s ocem Benom, Langdon je ostao još neko vrijeme;
tiho je sjedio u klupi, zajedno sa stotinama drugih, te su svi zajedno promatrali
raznobojne trake svjetla što su puzale uza stupove dok je sunce polagano zapadalo.

Razmišljao je o svim religijama svijeta, o njihovu zajedničkom ishodištu, o
prvim bogovima sunca, mjeseca, mora i vjetra.
Nekoć je priroda bila središte.

Svima nama.

Jedinstvo je, naravno, nestalo još davno, rasulo se u bezbroj proturječnih vjera
koje su, svaka za sebe, propovijedale Jedinu Istinu.

Ipak, večeras je, sjedeći u tom nesvakidašnjem hramu, Langdon bio okružen
ljudima svih vjera, boja, jezika i kultura, i svi su gledali u nebesa, i svi se zajedno
divili... divili se najjednostavnijem od svih čuda.
Sunčevu svjetlu na kamenu.

Langdonu je u mislima potekla bujica slika – Stonehenge, Velike piramide, špilje
u Ajanti, Abu Simbel, Chichen Itza – svetišta sa svih strana svijeta gdje su se drevni
narodi nekoć okupljali i promatrali isti taj spektakl.

U tom trenutku Langdon je osjetio nevjerojatno blag drhtaj u zemlji ispod sebe,
kao da je došlo do točke preokreta... kao da je religijska misao upravo prešla krajnju
točku svoje orbite i sad putujući krugom natrag, umorna od duga puta, konačno se
vraća kući.