Page 93 - Ivan Pernar - Kako je nastao novac

prodati tu istu robu krajnjim potrošaćima, koji tu robu također kupuju kreditnim
karticama ili ulaskom u minus.
Od takvog sustava korist imaju isključivo banke koje će na kraju imati i novac i
imovinu, a mi ćemo ostati bez svega, natovareni dugom i razvlašteni od imovine.
Budući da sam radila u računovodstvu, vidjela sam što se događa i nisam više
mogla izdržati psihički pritisak cijele situacije. Kada se teret neotplativog duga pre-
lomi na nekom poduzeću prvi na kojima se slama su ljudi u računovodstvu i finan-
cijama.
Od njih se očekuje da stvore novac kojeg nema, a to direktoru nije moguće obja-
sniti. Treba platiti pet stvari, a novca ima samo za dvije. U tom trenutku direktor od
mene traži da zovem kupce koji nam duguju te pokušam naplatiti naše potraživanje.
Kada vidi da nema pomaka misli da ja ne zovem kupce dovoljno uporno, pa moram
raditi dnevnik zvanja i točno pisati kraj svakog kupca kad će platiti i da li će uopće
platiti.
Od 8 sati koliko sam radila, 2 sata sam zvala kupce iako sam unaprijed znala
njihov odgovor – “platit ćemo sljedeći tjedan”, “mi ne odlučujemo kada ćemo platiti
već direktor pa vam ne možemo ništa reći”, “u blokadi smo” i slično. Nakon što bi
dva, tri puta nazvala istog kupca za isto dugovanje prestali bi se javljati na pozive s
mog broja.
Ni oni, kao ni mi, nemaju čime platiti svoje obveze, sustav je zamišljen da bude
nelikvidan, novca jednostavno nema. O kulturi neplaćanja moglo bi se raspravljati
tek onda kada bi sustav bio likvidan, kada bi dugovi bili otplativi i kada bi bilo do-
voljno novca u opticaju, a to očito nije slučaj.
Radi kaotičnog stanja financija direktorica mi je stalno visila nad glavom ili me
zvala mobitelom kako bi provjerila stanje po računima i zadavala naloge za pod-
mirivanje obveza najvišeg prioriteta, tj. onih čije bi nas neplaćanje moglo odvesti u
blokadu.
Osim direktorice, pritisak na mene vršili su i ostali zaposlenici koji bi stalno pitali
“kad će plaća” i kukali da nemaju novaca za podmirenje osnovnih životnih potreba.
Neki su potpisali sa bankom da im se rata kredita određenog dana u mjesecu skine
s računa, a na računu ne bi bilo novca. Ponekad bi s jednom plaćom morali podmiriti
dvije rate kredita ili bi im bio blokiran račun radi ulaska u nedopušteni minus.
Oni koji su bili u najmu stana ne bi imali novca za platiti stanarinu, gazda bi ih
pritiskao. jednom prilikom kad je plaća kasnila više od 15 dana, kolega dostavljač je
došao u moj ured i pitao ‘kad će više plaća, djeca mi crtaju kifle po zidu’, a isti dan
kolegica s terena mi se plakala na telefon da će joj banka ovrhom sjesti s cijelim izno-
som kredita zato jer već treći mjesec za redom kasni s otplatom rate.
Zbog stresa sam počela gubiti na težini, počela mi je ispadati kosa i nisam mo-
gla spavati. Tada sam odlučila da ću dati otkaz, što sam dva tjedna kasnije i učinila
pismenim putem.

93