Page 113 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

5. PRAVILO

NE DOPUŠTAJTE SVOJOJ DJECI DA RADE

BILO ŠTO ZBOG ČEGA VAM SE NE ĆE SVIĐATI

ZAPRAVO NE, TO TI NIJE U REDU
Nedavno sam gledao kako neki otac i majka polako vuku za sobom
trogodišnjega sina kroz krcatu zračnu luku. Vrištao je u intervalima od pet
sekunda i, što je još važnije, činio je to namjerno. Nije bio iscrpljen. Kao roditelj
mogao sam to utvrditi iz tona njegova glasa. Provocirao je svoje roditelje i više
stotina drugih ljudi zato da privuče pozornost. Možda mu je nešto trebalo, ali to

nije bio način da to dobije, a njegovi su mu roditelji to trebali objasniti. Netko će
reći: „Možda su bili premoreni nakon duga putovanja." Možda, ali trideset
sekunda pomna bavljenja tim problemom spriječilo bi tu sramotnu epizodu.
Razboritiji roditelji ne bi dopustili da netko do koga im je stalo postane predmet
prijezira gomile.

Gledao sam, također, jedan par koji nije mogao, ili nije htio, reći ,,ne“
svojemu dvogodišnjaku pa su ga morali pratiti u stopu kamo god se njemu
prohtjelo, i tako svake sekunde za vrijeme prijateljskoga druženja koje je trebalo
biti lijepo i ugodno. Toliko se loše ponašao kada ga ne bi strogo nadzirali da mu
nisu mogli prepustiti ni trenutak slobode. Želja njegovih roditelja da ne
ispravljaju nijedan hir svojega djeteta je, upravo uvrnuto, proizvela suprotan

učinak: lišili su ga svake mogućnosti samostalna djelovanja. Nije imao nikakav
pojam o razboritim ograničenjima koja djetetu omogućuju maksimalnu
autonomiju, a sve to zato što se nisu usudili podučiti ga što znači ,,ne“. To je
klasičan primjer za to kako previše kaosa proizvodi previše reda (i obrnuto).
Slično tomu, vidio sam roditelje koji nisu mogli ni započeti razgovor s gostima

na večernjemu druženju zato što su njihova djeca od četiri i pet godina
dominirala društvenom pozornicom, vadeći sredinu iz svih narezanih kriški
kruha na stolu. Tako su sve prisutne podvrgnuli svojoj dječjoj tiraniji dok su
mama i tata posramljeno gledali, nemoćni to promijeniti.
Kada je moja sada već odrasla kći bila dijete, jedan ju je dječak udario u

glavu metalnim kamionom-igračkom. Godinu dana poslije promatrao sam kako
to isto dijete zlobno odguruje svoju mlađu sestru na krhki stakleni stolić za kavu.
Njegova ga je majka odmah uzela u naručje (ali ne i svoju preplašenu kćer) i
tihim mu glasom rekla da to ne smije činiti, istodobno ga utješno tapšući na
način koji jasno ukazuje na odobravanje. Bila je na putu da stvori malena