Page 117 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

Narav ili društvo? I može li se išta učiniti?

Neki smatraju da su za sve takve probleme krivi odrasli, roditelji ili šire
društvo. „Ne postoje loša djeca,“ smatraju oni, „samo loši roditelji." Kada
zamislimo idealiziranu sliku neiskvarena djeteta, ova se misao čini posve
opravdanom. Pored sve ljepote, otvorenosti, radosti, povjerenja i sposobnosti za
ljubav koje nalazimo u djeci, vrlo je jednostavno svu krivnju pripisati starijima.

No taj je romantičan stav naivan i opasan. Previše je jednostran, u slučaju da su
roditelji dobili posebice zahtjevna sina ili kćer. Također, nije najpametnije svu
ljudsku pokvarenost nekritički svaliti na društvo. Taj zaključak samo premješta
problem natrag u vremenu. Ne objašnjava ništa i ne rješava nijedan problem.
Ako je društvo iskvareno, ali ne i pojedinci unutar njega, otkuda je onda

pokvarenost došla? Kako se širi? To je jednostrana i duboko ideološka teorija.
Još je veći problem ustrajanje, koje logički proizlazi iz ove pretpostavke o
iskvarenosti društva, da se svi individualni problemi, bez obzira na to koliko
rijetki bili, moraju riješiti kulturalnim restrukturiranjem, ma koliko radikalnim.
Naše se društvo trenutno suočava sa sve većim pritiskom da dekonstruira svoje

tradicije koje ga čine stabilnim, i to zato da se u nj uključe sve manje i manje
skupine ljudi koji se ne uklapaju, ili se ne žele uklopiti, u kategorije na kojima se
temelji čak i naša percepcija. To nije dobro. Privatni problemi pojedinaca ne
mogu se rješavati društvenom revolucijom zato što su revolucije
destabilizirajuće i opasne. Zajedničkomu življenju i organiziranju naših složenih

društava naučili smo se polako i postupno, tijekom golemih vremenskih
razdoblja, i ne razumijemo dovoljno jasno zašto funkcionira ono što činimo.
Stoga će neoprezno mijenjanje našega načina društvenog egzistiranja u ime neke
ideološke fraze („različitost" mi, recimo, odmah pada na um) vjerojatno
proizvesti puno više problema nego dobra, uzimajući u obzir patnju koju čak i
male revolucije obično uzrokuju.

Primjerice, je li uistinu bilo dobro onako dramatično liberalizirati zakone o
rastavi 1960-ih godina? Ne bih rekao da bi se s time složila djeca čiji su životi
izbačeni iz kolosijeka navodnom slobodom proizišlom iz toga pokušaja. Izvan
zidova koje su naši preci tako mudro podigli skrivaju se užas i strahota. Rušimo
ih na vlastitu propast. Nesvjesno se kližemo na tanku ledu pod kojim je duboka i

hladna voda u kojoj vrebaju nezamisliva čudovišta. Danas vidim roditelje koji su
prestrašeni svojom djecom, i to dobrim dijelom zato što se roditelje općenito
smatra bliskim suradnicima navodne društvene tiranije i zato što im se istodobno
uskraćuje priznanje za njihovu ulogu dobronamjernih i nužnih agenata
discipline, reda i konvencionalnosti. Obuzeti nelagodom i posramljeni, roditelji