Page 115 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

želim sugerirati da nema i drugih razloga, više kulturološki uvjetovanih.

Povlašteni tretman koji se tijekom odgoja dodjeljuje sinu može čak pomoći
da on izraste u atraktivna, dobro uravnotežena, samopouzdana muškarca. To se
dogodilo npr. s ocem psihoanalize, Sigmundom Freudom, prema njegovim
vlastitim riječima: „Čovjeku koji je bio neosporan ljubimac svoje majke cijeloga
života ostaje osvajački osjećaj, samopouzdanje uspjeha koje često potiče stvarni

uspjeh." U redu. Ali „osvajački osjećaj" vrlo lako može prerasti u „pravi
osvajač“. Džingis-kanov izniman reproduktivni uspjeh zacijelo je bio na štetu
bilo kakva uspjeha drugih muškaraca (uključujući i milijune poginulih Kineza,
Perzijanaca, Rusa i Mađara). Razmaziti sina, dakle, može se činiti pozitivnim iz
perspektive „sebičnoga gena“ (to znači omogućiti genima favoriziranoga djeteta

da se repliciraju u bezbrojnu potomstvu), da upotrijebimo poznati izraz
evolucijskoga biologa Richarda Dawkinsa. No to već sada može uzrokovati
bolne i turobne epizode, a poslije i mutirati u nešto neopisivo opasno.
Ovo ne znači da sve majke favoriziraju sve sinove u odnosu na kćeri (ili da
kćeri ponekad nisu favorizirane u odnosu na sinove ili da očevi ponekad ne

favoriziraju sinove). Jasno je da mogu prevagnuti i drugi čimbenici. Ponekad,
primjerice, nesvjesna mržnja (ne uvijek posve nesvjesna) nadjača svaki oblik
brige koju bi roditelj trebao imati za svoje dijete, bez obzira na njegov spol,
karakter ili situaciju. Poznavao sam jedno četverogodišnje dijete koje su redovito
ostavljali gladnim. Jednom se njegova dadilja ozlijedila pa su kružili s njime od

susjeda do susjeda u potrazi za privremenom skrbi. Tako ga je njegova majka
ostavila i kod nas i naglasila da možda ništa ne će htjeti jesti cijeli dan. „To je u
redu“, dodala je. Naravno da nije u redu (u slučaju da to nije jasno samo po
sebi). Taj se isti četverogodišnjak satima grčevito držao moje supruge, očajnički
i s potpunim predanjem, nakon što ga je ona odlučno, ustrajno i milosrdno
uspjela nagovoriti da pojede čitav ručak, cijelo vrijeme ga nagrađujući za
suradnju i odbijajući mu dopustiti da ne uspije. U početku je sjedio zatvorenih

usta zajedno s nama za stolom u blagovaonici. Bili smo prisutni moja supruga,
naše dvoje djece, dvoje djece iz susjedstva koje smo također čuvali toga dana, i
ja. Stavila je žlicu ispred njega i čekala, strpljivo i uporno, dok je on micao
glavom naprijed-nazad, odbijajući jesti i koristeći sve defanzivne metode
svojstvene neposlušnim i ne baš dobro odgojenim dvogodišnjacima.

Nije mu dopustila da ne uspije. Svaki put kada bi uspio progutati zalogaj,
pogladila bi ga po glavi i rekla mu da je dobar dječak. Govorila je to iskreno,
doista je mislila da je dobar dečko. Bio je on divno, ranjeno dijete. Nakon deset
minuta, ne baš toliko bolnih, pojeo je svoj obrok. Svi smo netremice promatrali.