Page 116 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

Bila je to drama života i smrti.

„Pogledaj,“ rekla mu je podigavši njegovu zdjelicu, „sve si pojeo.“ A tomu
dječaku - koji je prvi put kada sam ga vidio stajao nesretan u kutu, nije se družio
s drugom djecom, vječno se mrštio i ni na koji način nije reagirao kada bih ga
poškakljao i bocnuo prstom pokušavajući ga nagovoriti na igru - tomu istom
dječaku lice se učas razvuklo u širok, blistav osmijeh koji je razveselio sve za

stolom. Kada se sjetim toga događaja i danas, dvadeset godina kasnije, suze mi
navru na oči. Nakon toga ostatak je dana slijedio moju suprugu poput psića,
odbijajući je pustiti iz vida. Kada bi sjela, on bi joj skočio u krilo i mazio je,
otvarajući se opet svijetu, očajnički tražeći ljubav koju su mu neprestano
uskraćivali. Kasnije toga dana, ali odveć prerano, po njega je došla njegova

majka. Sišla je niz stube u sobu u kojoj smo bili. ,,Oh, Supermama“, rekla je
ogorčeno kada je vidjela kako joj se sin sklupčao u krilu moje supruge. Tada je
otišla, nepromijenjena, mračna srca, držeći jadnoga dječaka za ruku. Ta je žena
psiholog. Što sve čovjek može vidjeti samo kada otvori jedno oko! Nije čudno
da ljudi žele ostati slijepi.

Svi mrze aritmetiku
Moji klinički klijenti često mi dolaze da razgovaraju sa mnom o svojim
svakodnevnim obiteljskim problemima. Takve svakodnevne brige su podmukle.
Redovite su i predvidive i zato nam se čine trivijalnima. No ta trivijalnost
zavarava: upravo ono što nam se događa svakoga dana čini naš život, a vrijeme
koje iznova provodimo uvijek na isti način gomila se do alarmantne razine.
Nedavno sam razgovarao s ocem koji ima velike poteškoće kod uspavljivanja

5
sina - taj ritual obično uključuje borbu od četrdeset i pet minuta do sat vremena.
Izračunali smo. Četrdeset i pet minuta svakoga dana, sedam dana u tjednu -
to je tristo minuta, tj. pet sati tjedno. Pet sati svakoga tjedna u mjesecu čini
dvadeset sati mjesečno. Dvadeset sati mjesečno znači dvije stotine i četrdeset
sati godišnje. To je mjesec i pol standardnoga radnog tjedna od četrdeset sati.

Moj je klijent provodio mjesec i pol radnih tjedana godišnje bezuspješno i
očajnički se boreći sa svojim sinom da zaspe. Ne treba valjda ni napominjati
kako su obojica zbog toga patili. Ma koliko dobre vaše namjere bile, ili ma
koliko blag i tolerantan bio vaš temperament, ne ćete imati dobre odnose s

nekime s kime se borite mjesec i pol radnih tjedana godišnje. Neizbježno će
nastati ogorčenje. A čak i ako ne nastane, sve to izgubljeno, neugodno vrijeme
svakako ste mogli utrošiti u neku produktivniju, korisniju, ugodniju i manje
stresnu aktivnost. Kako shvatiti takve situacije? Tko je kriv, dijete ili roditelj?