Page 120 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

smanje, a ne povećaju agresivne sklonosti ljudskih bića. Godišnje stope od 300

ubojstava na 100 000 stanovnika zabilježene su kod Yanomamija u Brazilu,
poznatih po agresivnosti - ali to nije najviša brojka. Stanovnici Papue Nove
Gvineje ubijaju jedni druge po stopama koje se kreću između 140 i 1000 ljudi
godišnje. Međutim, čini se da rekord drže Cahtoi, domorodačko stanovništvo
Kalifornije, gdje je oko 1840. godine nasilnom smrću umrlo njih 1450 na 100
000 stanovnika.

Budući da djeca, koja su ljudska bića baš kao i odrasli, nisu samo dobra, ne
možemo ih jednostavno prepustiti samima sebi, neokaljane društvom, i očekivati
da će procvasti do savršenstva. čak se i psi moraju socijalizirati ako žele postati
prihvaćeni članovi čopora. Djeca su puno složenija od pasa. To znači da je

vjerojatnije da će, zbog nedostatka odgoja, discipline i ispravna ohrabrenja puno
složenije i zastraniti. To ne znači samo da je pogrješno pripisati sve nasilne
tendencije ljudskih bića patologijama društvene strukture; to znači da je istina
upravo suprotna. Vitalni proces socijalizacije sprječava mnogo štete i potiče
mnogo dobra. Djecu treba oblikovati i informirati, inače ne mogu napredovati.
Ta se činjenica snažno odražava u njihovu ponašanju: djeca očajnički traže
pozornost svojih vršnjaka i odraslih zato što ih ta pozornost čini učinkovitim i

sofisticiranim sudionicima društva, i stoga im je ona od životne važnosti.
Nedostatak pronicljive pažnje kod djece može uzrokovati jednaku ili čak
veću štetu negoli psihičko ili fizičko zlostavljanje. To je šteta koja ne nastaje

djelovanjem nego propustom, ali to je ne čini ništa manje teškom ni
dugotrajnom. Djeci se nanosi šteta kada ih njihovi roditelji, koji na njih
,,milosrdno“ ne obraćaju pažnju, ne uspiju učiniti britkima, pažljivima i
budnima, nego ih umjesto toga ostave u nesvjesnu i neoblikovanu stanju. Djeci
se nanosi šteta kada se oni kojima je povjerena skrb nad njima ne usude
ispravljati ih zbog straha od sukoba ili uznemiravanja te ih ostavljaju bez
vodstva. Lako prepoznajem takvu djecu na ulici, mlitava su, neusredotočena i

izgubljena. Nepokretna su i zatupljena, ne sjaje niti blistaju kao što bi trebala.
Oni su neobrađeni blokovi, zarobljeni u vječnome stanju iščekivanja da ostvare
svoj potencijal.
Takvu djecu i vršnjaci izbjegavaju u široku luku zato što nije zabavno igrati

se s njima. I stariji su skloni izbjegavati ih (iako će to očajnički nijekati kada ih
pritisnete). Kada sam na početku karijere radio u cjelodnevnim vrtićima,
relativno zanemarena djeca očajnički bi mi prilazila, dotumarala bi do mene
onako poluformirana, bez osjećaja za pristojnu udaljenost i bez prirodne
razigranosti. Brzo bi se izvalili negdje u mojoj blizini - ili izravno u moje krilo,