Page 135 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

dijete uči upravo oponašanjem ili eksplicitnom podukom od odraslih. Čemu se

može nadati dijete koje ignorira odrasle i prezirno se odnosi prema njima? Zašto
da uopće odraste? To je priča o Petru Panu koji vjeruje da su svi odrasli varijante
Kapetana Kuke, tirani preplašeni vlastitom smrtnošću (sjetite se gladnoga
krokodila sa satom u trbuhu). Ne izgovoreno bez prijetnje bit će shvaćeno kao ne
samo i jedino onda kada to jedna civilizirana osoba kaže drugoj civiliziranoj
osobi.

Što je s idejom da udaranje djece samo uči djecu da se tuku? Prvo: ne.
Krivo. Prejednostavno. Za početak, „udaranje“ je vrlo nesofisticirana riječ za
opisivanje disciplinarnoga čina učinkovita roditelja. Kada bi „udaranje“ precizno
definiralo čitav raspon primjene fizičke sile, onda ne bi bilo razlike između

kapljica kiše i atomskih bomba. Intenzitet je važan - kao i kontekst, osim ako
smo svjesno slijepi i naivni u vezi s ovom temom. Svako dijete zna razliku
između ugriza opakoga psa koji ničim nije izazvan i blaga ugriza kućnoga
ljubimca kada mu u igri pokušava neoprezno oteti kost. Ako govorimo o
udaranju, ne možemo tek tako zanemariti kojom je snagom netko udaren ili
zašto je udaren. Trenutak, koji sačinjava kontekst, također je od ključnoga
značenja. Ako opalite svojemu dvogodišnjaku čvrgu nakon što je udario bebu

drvenim predmetom po glavi, shvatit će poveznicu i bit će barem nešto manje
spreman ponovno je udariti u budućnosti. To se čini kao dobar ishod. Zacijelo ne
će zaključiti da treba nastaviti tući bebu koristeći čvrgu svoje majke kao primjer.
On nije glup. Samo je ljubomoran, impulzivan i ne baš sofisticiran. A kako ćete
drukčije zaštititi njegova mlađega brata ili sestru? Ako neučinkovito
disciplinirate, beba će patiti. Možda godinama. Zlostavljanje će se nastaviti zato

što ne želite ništa učiniti da ga spriječite. Kasnije, kada vas mlađe dijete suoči s
time (možda čak i u odrasloj dobi), reći ćete: „Nisam imao pojma da je bilo
tako." Ne, nego niste htjeli znati. Zato niste znali. Jednostavno ste odbijali
preuzeti odgovornost discipliniranja i opravdavali ste ga neprekidnim
iskazivanjem ljubaznosti. Svaka kuća od medenjaka unutra krije vješticu koja
jede djecu.

Kamo nas sve ovo vodi? Ili do odluke da discipliniramo učinkovito ili do
odluke da discipliniramo neučinkovito (ali nikada do odluke da se potpuno
odreknemo discipline zato što će priroda i društvo drakonski kazniti sve
neispravljene pogrješke ponašanja iz djetinjstva). Dakle, evo nekoliko praktičnih

savjeta: poslati dijete u sobu može biti iznimno učinkovit oblik kazne, posebice
ako dijete koje se neprimjereno ponašalo dočekamo s dobrodošlicom čim uspije
obuzdati svoj temperament. Srdito dijete treba ostaviti da sjedi samo dok se ne