Page 130 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

misle da se mogu jednostavno isključiti iz sukoba koji su nužni za pravilan odgoj

djece. Ukratko, izbjegavaju biti „loši tipovi". Time nipošto ne spašavaju niti štite
svoju djecu od straha i boli. Upravo suprotno: osuđivački, bezobzirni, širi
društveni svijet nametnut će im sukobe i kazne puno veće od onih koje bi pružili
pozorni roditelji. Možete disciplinirati svoju djecu ili tu odgovornost možete
prepustiti bezobzirnomu, osuđivačkom svijetu - ali motiv za potonju odluku
nikada se ne smije proglasiti ljubavlju prema djetetu.

Možete prigovoriti, kao što suvremeni roditelji ponekad čine: Zašto bi dijete
uopće trebalo podlagati proizvoljnim diktatima roditelja? Zapravo, postoji novi
oblik politički korektnoga razmišljanja koji polazi od ideje da je takva zamisao
,,adultizam“, oblik predrasude i opresije koji se može usporediti sa seksizmom ili

rasizmom. Pitanje autoriteta odraslih zahtijeva pažljiv odgovor. Često
podrazumijeva i preispitivanje samoga pitanja. Naime, prihvaćanje prigovora u
obliku u kojemu je izrečen znači da je već napola prihvaćen kao valjan, a to
može biti opasno u slučaju da je pitanje loše postavljeno. Hajdemo ga razlomiti.
Prvo, zašto bi dijete trebalo biti podložno? To je lako. Svako dijete mora

slušati i poštivati roditelje zato što ovisi o brizi koju su mu jedna ili više
nesavršenih odraslih osoba spremne pružiti. Kada uzmemo to u obzir, bolje je za
dijete da se ponaša tako da to kod drugih potiče iskrenu privrženost i dobru
volju. No možemo zamisliti nešto bolje. Dijete bi se moglo ponašati na način
koji mu osigurava optimalnu pažnju odraslih, na način koji je dobar za njegovo

ili njezino trenutno stanje i budući razvoj. To je vrlo visok standard, ali je u
najboljemu interesu djeteta tako da postoji vrlo dobar razlog da mu se teži.
Svako bi dijete trebalo poučiti i tome da se ljubazno pridržava očekivanja
civilnoga društva. To ne znači da ga treba ugurati u bezglavi ideološki
konformizam. To znači da roditelji moraju s jedne strane nagrađivati ona

ponašanja i djelovanja koja će djetetu omogućiti uspjeh u svijetu izvan
obiteljskoga kruga i s druge strane da trebaju koristiti prijetnje i kazne kada treba
ukloniti ponašanja koja vode do boli i neuspjeha. Vrijeme u kojemu roditelji to
mogu raditi vrlo je ograničeno tako da je važno što prije ispravno postupiti. Ako
do svoje četvrte godine dijete nije podučeno ispravnu ponašanju, uvijek će mu
biti teško sklopiti prijateljstva. Znanstvena literatura vrlo je jasna o ovome.

Djeca koja dožive odbijanje prestaju se razvijati zato što su otuđena od svojih
vršnjaka. Sve više i više zaostaju dok se druga djeca nastavljaju razvijati. Tako
dijete bez prijatelja najčešće postaje usamljen, antisocijalan ili depresivan
tinejdžer i odrasla osoba. To nije dobro. Naše je duševno zdravlje plod kvalitetna
uranjanja u društvenu zajednicu, i to u puno većoj mjeri nego što smo obično