Page 143 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

zapravo.

Goethe je ovaj osjećaj mržnje držao toliko važnim - toliko ključnim za
središnji element osvetničkoga ljudskog razaralaštva - da ga je ponovno stavio u
Mefistova usta, na malo drukčiji način, u drugome dijelu drame koji je napisao
godinama kasnije.

Ljudi često razmišljaju poput Mefista, iako se rijetko dogodi da djeluju
sukladno tim mislima, poput masovnih ubojica u školi, fakultetu i kazalištu. Kad
god doživimo nepravdu, stvarnu ili zamišljenu; kad god se susretnemo s
tragedijom ili postanemo žrtve tuđih spletki; kad god doživimo strahotu i bol

vlastitih naizgled proizvoljnih ograničenja - iz mraka izbija prljava napast da
dovedemo u pitanje samo bivstvovanje i da ga zatim prokunemo. Zašto nevini
ljudi moraju tako strašno trpjeti? Kakav je to strašni, užasni planet na kojemu
živimo?
Život je uistinu vrlo težak. Svi su osuđeni na bol i predodređeni za uništenje.

Ponekad patnja dolazi kao očita posljedica osobne pogrješke - zbog svjesna
zatvaranja očiju pred stvarnošću, zbog loših odluka ili zlonamjernosti. U takvim
slučajevima, kada se čini da je izazvana, patnja se može doimati pravednom.
Možete ustvrditi da su pojedinci dobili što su zaslužili. No to je slaba utjeha. To
znači vjerovati da bi oni koji nepotrebno trpe samo trebali promijeniti svoje

ponašanje pa da im život odmah bude manje strašan. No ljudska je kontrola
ograničena. Podložnost očaju, bolestima, starenju i smrti univerzalna je. U
konačnici, čini se da nismo arhitekti vlastite krhkosti. Tko je onda kriv?
Ljudi koji su teško bolesni (ili, još gore, koji imaju bolesno dijete)
neizbježno će si postaviti to pitanje, bez obzira jesu li religiozni ili ne. Isto tako i

netko tko je zaglavio u birokraciji: nad kime se provodi porezna kontrola, ili je u
beskrajnoj parnici, ili se razvodi. Ta potreba da okrivimo nekoga ili nešto za
nepodnošljivo stanje svoje egzistencije ne muči samo one koji očito pate. Na
vrhuncu svoje slave, utjecaja i kreativne snage genijalni Lav Nikolajevič Tolstoj
počeo je preispitivati vrijednost ljudskoga postojanja. Objasnio je to ovako:

Moj položaj je bio užasan. Znao sam da ništa neću naći na putu razumnog
znanja osim negiranja života, a u vjeri ništa osim negiranja razuma, što je još
manje neizvedivo od negiranja života. Prema razumnom znanju je ispadalo da je
život zlo i ljudi to znaju, od ljudi zavisi hoće li živjeti ili ne, a oni ipak žive, i ja
sam živio, iako sam već dugo znao da je život besmislica i zlo.120

Koliko god se trudio, Tolstoj je mogao pronaći samo četiri načina da
pobjegne od takvih misli. Prvi je način djetinje povlačenje i ignoriranje