Page 145 - Jordan Peterson - 12 pravila za život
P. 145

ili s gorčinom razmišljati o okrutnosti slučajnosti. Netko se drugi može razdirati,

               tražeći  u  karakternim  manama  uzrok  svoje  patnje  i  propadanja.  Sve  su  to
               varijacije na temu. Mijenja se samo ime mete, ali pozadinska psihologija ostaje
               ista. Zašto? Zašto je toliko patnje i okrutnosti? Možda je doista Bog odgovoran -
               ili, ako ste skloni razmišljati na taj način (a čini se da je potpuno opravdano tako
               razmišljati),  možda  je  riječ  o  pogrješci  slijepe,  besmislene  sudbine.  No  što  se
               događa  ako  na  to  pristanete?  Masovne  ubojice  vjeruju  da  patnja  koja  prati
               postojanje  opravdava  presudu  i  osvetu,  kao  što  su  dečki  iz  Columbinea  tako

               jasno naznačili:
                    Radije  ću  umrijeti  nego  izdati  vlastite  misli.  Prije  nego  što  napustim  ovo
               besmisleno mjesto, ubit ću svakoga koga budem smatrao nesposobnim za bilo

               što, posebice za život. Ako si me razljutio jednom u prošlosti, umrijet ćeš ako te
               ugledam. Možeš možda razljutiti druge i proći nekažnjeno, ali ne i mene. Ja ne
               zaboravljam onima koji su mi nanijeli nepravdu.
                    Jedan od najosvetoljubivijih ubojica dvadesetoga stoljeća, užasavajući Carl
               Panzram, kao maloljetni delinkvent bio je smješten u instituciju za rehabilitaciju

               u  Minnesoti  gdje  su  ga  silovali,  tukli  i  iznevjerili.  Izrastao  je  u  provalnika,
               piromana,  silovatelja  i  serijskoga  ubojicu,  bio  je  prepun  gnjeva.  Svjesno  je  i
               neprestano pokušavao uništiti, pozoran na sve, čak je znao i tržišnu vrijednost
               imovine  koju  bi  potpalio.  Počeo  je  mrzeći  pojedince  koji  su  mu  nanijeli  zlo.
               Ogorčenje je raslo sve dok njegova mržnja nije obuhvatila čitavo čovječanstvo, a

               ni  tu  joj  nije  bio  kraj.  Njegova  je  destruktivnost  na  neki  temeljni  način  bila
               usmjerena  prema  samome  Bogu.  To  se  ne  može  drukčije  izreći.  Panzram  je
               silovao, ubijao i spaljivao kako bi izrazio svoj gnjev prema Biću. Djelovao je
               kao da je Netko odgovoran. Isto se dogodilo u priči o Kajinu i Abelu. Bog je
               odbio  Kajinove  žrtve  i  njegov  je  život  zato  ovijen  patnjom.  Doziva  Boga  i
               izaziva Biće koje je On stvorio. Bog odbija njegovu pritužbu i kaže Kajinu da je
               sam odgovoran za svoju nevolju. Kajin u bijesu ubija Abela, Božjega miljenika

               (i, ako ćemo iskreno, svojega uzora). Kajin je, naravno, ljubomoran na svojega
               uspješnog brata i ubio ga je zato da prkosi Bogu. To je najistinitija inačica onoga
               što se događa kada ljudi dovedu svoju osvetu do krajnjega ekstrema.
                    Panzramova  je  reakcija  bila  savršeno  razumljiva  i  upravo  je  zato  to  tako

               strašno.  Detalji  njegova  života  otkrivaju  da  je  on  bio  jedan  od  Tolstojevih
               snažnih  i  logički  dosljednih  ljudi.  Bio  je  moćan,  dosljedan,  neustrašiv
               protagonist.  Imao  je  hrabrost  slijediti  svoja  uvjerenja.  Kako  očekivati  da  će
               netko  takav  oprostiti  i  zaboraviti,  uzimajući  u  obzir  sve  što  mu  se  dogodilo?
               Ljudima se događaju uistinu zastrašujuće stvari. Nije čudno da se žele osvetiti. U
   140   141   142   143   144   145   146   147   148   149   150