Page 146 - Jordan Peterson - 12 pravila za život
P. 146

takvim okolnostima osveta se čini moralnom nužnošću. Kako je razlikovati od

               zahtjeva  za  pravednošću?  Nakon  što  čovjek  iskusi  užasno  zvjerstvo,  nije  li
               oproštenje samo kukavičluk ili nedostatak snage volje? Ta me pitanja muče. No
               ljudi  se  izbavljaju  iz  strašne  prošlosti  čineći  dobro,  a  ne  zlo,  iako  se  takvo
               postignuće može činiti nadljudskim.
                    Upoznao  sam  ljude  koji  su  to  uspjeli  učiniti.  Poznajem  čovjeka,  sjajna

               umjetnika,  koji  je  izišao  upravo  iz  takve  ,,škole“  kakvu  je  Panzram  opisao  -
               samo što je ovaj čovjek u nju bio bačen kao nevini petogodišnjak, netom nakon
               dugačka boravka u bolnici, gdje je u isto vrijeme bolovao od ospica, zaušnjaka i
               vodenih kozica. Nesposoban govoriti jezikom koji se koristio u školi, namjerno
               izoliran od obitelji, zlostavljan, izgladnjivan i mučen na razne načine, izrastao je

               u ljutita, slomljena mladića. Posljedično sam je sebe uništio drogama, alkoholom
               i  drugim  oblicima  autodestruktivnoga  ponašanja.  Prezirao  je  sve  i  svakoga  -
               Boga,  sebe  i  slijepu  sudbinu,  između  ostalih.  No  prekinuo  je  sa  svime  time.
               Prestao  je  piti.  Prestao  je  mrziti  (iako  ga  to  još  uvijek  zna  mučiti).  Oživio  je
               umjetničku kulturu svoje zavičajne tradicijske baštine i obučio mlade da nastave
               njegovim stopama. Izradio je totemski stup visok petnaest metara na kojemu je
               zabilježio neke događaje iz svojega života i veliki kanu dugačak dvanaest metara

               iz jednoga jedinog trupca, kakav nikada prije nije bio izrađen. Okupio je svoju
               obitelj i održao veliki potlač, sa šesnaest sati plesanja i publikom od više stotina
               ljudi, kako bi izrazio svoju tugu i pomirio se s prošlošću. Odlučio je biti dobra
               osoba i učinio je gotovo nemoguće što je bilo potrebno da može nastaviti živjeti.

                    Imao sam klijenticu koja nije imala dobre roditelje. Majka joj je umrla dok je
               bila jako mala. Odgojila ju je baka koja je bila zlobna, ogorčena i preopterećena
               vanjštinom. Zlostavljala ju je kažnjavajući je zbog njezinih vrlina, kreativnosti,
               osjećajnosti i inteligencije. Nije se tome mogla othrvati pa je ogorčenost zbog
               nesumnjivo teška života iskaljivala na unuci. Moja je klijentica imala bolji odnos
               s ocem, no on je bio ovisnik i umro je, i to vrlo ružno, dok ga je ona njegovala.

               Moja je klijentica dobila sina. Ništa od ovoga nije prenijela na njega. Odrastao je
               u  iskrenu,  neovisnu,  marljivu  i  pametnu  osobu.  Umjesto  da  širi  i  prenosi
               poderotinu  na  kulturološkoj  tkanini  koju  je  naslijedila,  moja  ju  je  klijentica
               zašila. Odbacila je grijehe svojih predaka. To je doista moguće.

                    „Trpljenje,  bilo  fizičko,  psihičko  ili  intelektualno,  ne  mora  prouzrokovati
               nihilizam  (to  jest  radikalno  odbijanje  vrijednosti,  smisla  i  čežnje).  Takva
               trpljenja uvijek dopuštaju razne interpretacije."
                    Ove je riječi napisao Nietzsche. Njima je želio reći ovo: ljudi koji iskuse zlo
   141   142   143   144   145   146   147   148   149   150   151