Page 60 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

za to. Gladni su, a ne zli. Nemaju prisutnost uma, kreativnost - i, iznad svega,

samosvijest - koje su potrebne za čovjekovu nadahnutu okrutnost.
Zašto ne? Vrlo je jednostavno. Za razliku od nas, grabežljivci nemaju
spoznaju svojih temeljnih slabosti, svoje temeljne ranjivosti, svoje podložnosti
boli i smrti. S druge strane, mi točno znamo kako i gdje možemo biti povrijeđeni
i zašto. To je vrlo dobra definicija samosvijesti. Mi smo svjesni vlastite

neobranjivosti, konačnosti i smrtnosti. Možemo osjećati bol, zgražanje nad
samim sobom, sram i užas, i znamo to. Znamo što nam nanosi bol. Znamo kako
nam se mogu nanijeti strah i bol, a to znači da točno znamo i kako ih nanijeti
drugima. Znamo da smo sami goli, i kako se tu nagost može iskoristiti - a to
znači da znamo da su i drugi goli, i kako oni mogu biti iskorišteni.

Možemo svjesno užasnuti druge ljude. Možemo ih povrijediti i poniziti zbog
pogrješaka koje i sami vrlo dobro razumijemo. Možemo ih mučiti - doslovce
mučiti - sporo, umješno i upravo strašno. To je puno više od grabežljivosti. To je
kvalitativni skok u razumijevanju. Prijelomnica velika poput razvoja same
samosvijesti. To je ulazak spoznaje Dobra i Zla u svijet. To je drugi „još

nezarastao“ lom u strukturi postojanja. To je preobrazba samoga Bića u moralno
nastojanje - a sve je to prisutno u razvoju sofisticirane samosvijesti.
Samo čovjek može izmisliti razapinjač, „nirnberšku djevicu" i prstolomca.

Samo će čovjek nanijeti bol zbog boli. To je najbolja definicija zla koju sam
uspio formulirati. Životinje se tome ne mogu dovinuti, ali ljudi, sa svojim
iznimno krvničkim, polubožanskim sposobnostima, to zacijelo mogu. A s tom
spoznajom imamo gotovo potpuno opravdanje ideje o istočnomu grijehu, koja je
vrlo nepopularna u modernim intelektualnim krugovima. Tko bi se usudio reći
da nije bilo elementa voljnoga odabira u našoj evolucijskoj, pojedinačnoj i
teološkoj preobrazbi? Naši preci odabirali su svoje seksualne partnere, a

odabirali su prema: svjesnosti? Samosvjesnosti? Moralnomu znanju? Tko može
negirati osjećaj egzistencijalne krivnje koja prožima ljudsko iskustvo? Tko može
ne primijetiti da bi bez te krivnje - toga osjećaja usađene iskvarenosti i
sposobnosti za zlo - čovjek bio na korak od psihopatije?

Ljudska bića posjeduju golem kapacitet za činjenje zla. To je jedinstvena
odlika u živomu svijetu. Možemo i činimo stvari gorima, dobrovoljno, potpuno
svjesni onoga što radimo (baš kao i slučajno, i bezobzirno, i na način koji je
namjerno slijep). S obzirom na tu strašnu sposobnost, tu sklonost zlonamjernim
postupcima, je li doista čudno što nam je teško brinuti se za sebe ili za druge - ili
što dovodimo u pitanje vrijednost ljudskoga djelovanja uopće? Optužujemo sami