Page 61 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

sebe, s dobrim razlogom, već jako dugo. Prije više tisuća godina drevni su

Mezopotamci vjerovali, primjerice, da je čovječanstvo stvoreno iz krvi Kingua,
najužasnijega čudovišta koje je stvorila velika božica kaosa na vrhuncu svojega
osvetništva i destruktivnosti. Nakon takva zaključka, kako ne bismo doveli u
pitanje vrijednost našega postojanja, pa čak i samoga Bića? Tko bi se mogao
suočiti s bolešću, vlastitom ili tuđom, ne propitujući moralnu korist propisivanja
lijekova za ozdravljenje? Nitko ne razumije tamu pojedinca bolje od samoga
pojedinca. Tko će se onda, kada oboli, u potpunosti posvetiti brizi o sebi?

Možda Čovjek nije nikada trebao postojati. Možda bi svijet trebalo očistiti od
ljudske prisutnosti tako da se Biće i svjesnost mogu vratiti nevinoj brutalnosti
životinja. Vjerujem da osoba koja kaže da nikada nije poželjela takvo što nije

dovoljno potražila po svojemu sjećanju niti se suočila sa svojim najmračnijim
maštarijama.
Što nam je, dakle, činiti?

Iskra božanskoga
U prvomu poglavlju Knjige Postanka čitamo da Bog stvara svijet
božanskom, istinitom Riječju te iz predkozmogonskoga kaosa nastaje nastanjiv,
rajski red. Zatim stvara muškarca i ženu na svoju sliku, prožimljući ih
sposobnošću da čine to isto - da stvaraju red iz kaosa i da nastave njegovo djelo.
U svakoj fazi stvaranja, uključujući i onu u kojoj je oblikovan prvi par, Bog se

osvrće na ono što je stvorio i proglašava to dobrim.
Ako usporedimo prvo poglavlje Knjige Postanka s drugim i trećim (druga
dva poglavlja opisuju čovjekov pad, tumačeći zašto je naša sudbina tako etički
mučna i obilježena nevoljama), vidimo da oni čine narativni niz gotovo
nevjerojatne dubine. Pouka prvoga poglavlja jest da je Biće, koje je došlo u

postojanje posredstvom istinske riječi, dobro. To vrijedi i za samoga čovjeka,
prije nego što se odvojio od Boga. Ta je dobrota jako narušena događajem
istočnoga grijeha (i Kajinom i Abelom, općim potopom i Kulom babilonskom),
ali mi slutimo, imamo nagovještaj stanja koje je bilo prije pada. Sjećamo se, da
tako kažem. Ostajemo zauvijek nostalgični za nevinošću djetinjstva,
božanskoga, nesvjesnoga životinjskog bivovanja, i nedirnute stare šume što

nalikuje katedrali. U takvim stvarima pronalazimo odmor. Štujemo ih, čak i ako
smo deklarirani ateistički borci za okoliš s izrazito negativnim stavom prema
čovječanstvu. Izvorno stanje prirode, ovako zamišljeno, uistinu je rajsko. Ali mi
više nismo jedno s Bogom i prirodom i nema jednostavna puta natrag.

Prvi muškarac i prva žena koji su živjeli u nenarušenu jedinstvu sa svojim