Page 267 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

cigaretu, zapaljenu. Osjećam na njemu miris dima, u toplu zraku

sobe, posvuda. Htjela bih se skinuti, okupati u njemu, rastrljati ga
po koži.
Nema pripreme; on zna zašto sam ovdje. Čak i ne govori, što da

gubi vrijeme, ovo je službeni zadatak. Odmiče se od mene, gasi
svjetiljku. Vani, kao na znak, zabliješti munja; gotovo i nema pauze

do groma. Svlači me, čovjek od mraka, ne vidim mu lice, i jedva
dišem, jedva stojim, i ne stojim. Njegova usta su na meni, njegove

ruke, ne mogu čekati, i on se miče, već, ljubav, prošlo je toliko
vremena, živim pod svojom ljušturom, ponovno, ruke su oko njega,

tonem blago, kao u vodu, beskrajno. Znam da mi se ovo može
dogoditi samo jednom.

* * *

Ovo sam izmislila. Nije se tako dogodilo. Evo što se dogodilo.
Stižem na vrh stubišta, kucam na vrata. On ih sam otvara. Svjetiljka

gori; žmirkam, ne gledam ga u oči, to je jednokrevetna soba, krevet
je namješten, čvrsto podvinuta pokrivača, vojnički. Nema slika, ali

na pokrivaču piše US. On je u košulji, drži cigaretu.
»Uzmi« kaže mi »povuci dim.« Nema pripreme, zna zašto sam
ovdje. Da me napuni, napumpa, zakopa mi klinca, kako su to sve

zvali prije. Uzimam od njega cigaretu, duboko uvlačim dim, vraćam
mu je. Prsti nam se jedva dotiču. Vrti mi se i od to malo dima.

Ne govori ništa, samo me gleda, ne smije i se. Bilo bi bolje,
ljubaznije, kad bi me dirnuo. Osjećam se glupom i ružnom, premda

znam da to nije istina. Ipak, što li misli, zašto nešto ne kaže? Možda
misli da se kurvam u Jezabeli, sa Zapovjednikom ili s više njih.

Ljutim se što čak brinem što on misli. Budimo praktični.
»Nemam mnogo vremena« kažem. Nezgodne, neumjesne riječi,
nije to ono što sam htjela reći.

»Mogao bih štrcnuti u bocu, a ti da uliješ unutra« kaže. Ne
smije i se.

»Čemu bezobzirnost?« kažem. Možda misli da ga iskorištavaju.