Page 263 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

gdje je tetovirano mjesto, Brajevo pismo koje mu je poznato, žig za

stoku. Znak vlasništva.
Podsjećam samu sebe da on nije neljubazan; da bi mi, u drugim
okolnostima, čak bio drag.

Ruka mu se zaustavlja. »Mislio sam da bi možda uživala u tome
za promjenu.« Zna da to nije dovoljno. »Mislim da bismo mogli

pokušati.« Ni to nije dovoljno. »Rekla si da hoćeš znati.«
Sjeda, počinje se raskopčavati. Hoće li biti gore imati ga

razgolićenog, lišenog moći njegove odjeće? Skinuo se do košulje;
ispod nje, tužno, mali trbuh. Čuperci dlaka.

Spušta mi jednu naramenicu, polako uvlači drugu ruku u perje,
ali uzalud, ležim poput mrtve ptice. Nije nakaza, razmišljam. Ne
mogu sebi priuštiti ponos ili odbojnost, mnogo toga treba odbaciti,

u takvim okolnostima.
»Možda bih trebao ugasiti svjetlo« kaže Zapovjednik,

obeshrabren i nedvojbeno razočaran. Pogledam ga načas prije
gašenja svjetla. Bez uniforme izgleda niži, stariji, nekako sasušen.

Problem je u tome što ne mogu biti, s njim, nimalo drugačija no što
sam obično. Obično sam inertna. Pa valjda među nama može

postojati još nešto osim ispraznosti i otrcanosti.
Glumi, vrištim na sebe u mislima. Valjda se sjećaš kako. Hajde
da to obavimo, ili ćeš provesti ovdje cijelu noć. Pokreni se.

Promiješaj to svoje meso, diši glasno. To je najmanje što možeš
učiniti.