Page 268 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Možda nešto želi od mene, nekakve osjećaje, nekakvo priznanje da

je i on ljudsko biće, nešto više od osjemenjivača. »Znam da ti je to
teško« izvlačim se.
Sliježe ramenima. »Plaćaju me.« kaže drsko i osorno. No, još se

ne pokreće.
Tebi kop, meni top, rimujem u mislima. Znači, tako ćemo mi to.

Nije mu se sviđala šminka, šljokice. Bit ćemo kruti.
»Često dolaziš ovamo?«

»A što pristojna djevojka kao ja radi na ovakvu mjestu«
odgovaram. Oboje se smješkamo: tako je bolje. Tako priznajemo da

glumimo, što nam drugo preostaje u takvoj situaciji?
»Uzdržavanje čini srce nježnijim.« Citiramo iz posljednjih
filmova, iz prethodnog vremena. A ondašnji filmovi bili su iz

vremena prije prethodnog vremena: takvi razgovori potječu
svakako iz doba prije našega. Ni moja majka nije tako govorila, nije,

otkako je pamtim. Možda nitko nije nikada tako govorio u
stvarnom životu, bila je to izmišljotina od samog početka. Ipak je

zapanjujuće kako se lako vraća u sjećanje, to jeftino i lažno veselo
izrugivanje. Sada vidim čemu služi, čemu je oduvijek služilo: da

sačuva nedokučivost tvoje srži, da je obujmi, zaštiti.
Sada sam tužna, način na koji razgovaramo beskrajno je tužan:
izblijedjela glazba, izblijedjelo papirnato cvijeće, otrcan saten, jeka

jeke. Sve je prošlo, više nije moguće. Neočekivano proplačem.
Napokon mi on prilazi, grli me, gleda mi leđa, drži me, da me

utješi.
»Hajde« kaže. »Nemamo mnogo vremena.« S rukom oko mojih
ramena vodi me na vojnički krevet, poliježe me. Čak prvi odmiče

pokrivač. Počinje se raskopčavati, zatim me miluje, ljubi pokraj
uha. »Bez romantike« kaže. »Dobro?«

Te su riječi mogle značiti nešto drugo, nekada. Nekada su
vjerojatno značile: bez uvjeta. Danas znače: bez zanosa. Znače: ne

izlazi se zbog mene opasnosti ako iskrsne.
I tako to ide. I tako.