Page 262 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Ponovno se prenosim u sadašnjost, u hotel. Ovdje i moram biti.

Gledam se, sada, u tom velikom zrcalu pod bijelim svjetlom.
Pošteno se gledam, polako i ravnomjerno. Ja sam ruina. Maskara se
ponovno razmazala, usprkos Moirinoj pomoći, purpurni ruž za

usne se razlio, kosa se razvlači na sve strane! Olinjalo ružičasto
perje djeluje drečavo poput karnevalskih lutaka, a nekoliko

zvjezdastih šljokica je otpalo. Možda ih nije ni bilo, ali to nisam
opazila. Ja sam karikatura s lošom šminkom i u tuđoj odjeći,

istrošenu blještavilu.
Kad bih barem imala četkicu za zube.

Mogla bih ovdje stajati i razmišljati, ali vrijeme prolazi.
Moram se vratiti u onu kuću prije ponoći; inače ću se pretvoriti
u bundevu, ili se to možda kočija trebala pretvoriti u bundevu?

Sutra je Obred, prema kalendaru, pa će Serena htjeti da me večeras
servisiraju, i ako me ne bude, otkrit će zašto, a što onda?

A Zapovjednik, za promjenu, čeka; čujem ga kako korača po
sobi. Sada se zaustavlja ispred kupaonice, pročišćava grlo, hm hm,

kao na pozornici. Otvaram pipu za toplu vodu da dadem znak kako
sam spremna ili gotovo spremna. Moram i to obaviti. Perem ruke.

Moram se čuvati inercije.
Izlazim; on leži na prostranu krevetu, bez cipela. Liježem do
njega. Ne treba mi se reći. Radije ne bih; ali, ugodno je ležati, tako

sam umorna.
Napokon sami, razmišljam. Činjenica je da ne želim biti sama s

njim, ne na krevetu. Radije bih da je tu i Serena. Radije bih se igrala
slagaljke riječi.
No, moja ga šutnja ne odvraća. »Sutra, zar ne?« kaže tiho.

»Mislio sam da bismo mogli i ranije startati.« Okreće se prema
meni.

»Zašto ste me doveli ovamo?« pitam ga hladno.
Gladi me po tijelu, od pramca do krme, kako kažu, duž lijevog

boka, niz lijevu nogu, kao mačka kad se pere. Zaustavlja se kod
stopala, okružujući prstima gležanj, kratko, kao narukvicom, tamo