Page 265 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

40

Vrućina je noću gora nego danju. Ni s ventilatorom se ništa ne
miče, a zidovi sakupljaju toplinu, propuštaju je kao istrošena
pećnica. Sigurno će ubrzo početi kiša. Zašto je želim? Samo će biti

vlažnije. U daljini blijeskaju munje, ali nema grmljavine. Gledajući
kroz prozor, vidim ih, svjetlucanje, poput fosforescencije morske

vode kad je uzbibaš, daleko na nebu, oblačnom i preniskom i
mutnosivom infracrvenom. Reflektori su isključeni, što nije

uobičajeno. Nestanak struje. Ili je to sredila Serena Joy.
Sjedim u tami; nema smisla da palim svjetlo i upozorim na

činjenicu da sam još budna. Potpuno sam odjevena u svom
crvenom habitu, pošto sam skinula šljokice, obrisala ruž toaletnim
papirom. Nadam se da se ništa ne vidi, nadam se da se na meni ne

osjeća zadah šminke, ili njega.
Stiže ponoć, kako je i rekla. Čujem je, tiho tapkanje, tiho

struganje nogama na prostirci u hodniku, koja prigušuje zvuk, prije
njezina laganog kucanja. Ne govorim ništa, nego je slijedim dugim

predvorjem i niza stube. Ona može brže hodati, jača je no što sam
mislila. Lijevom se rukom čvrsto drži ograde, možda je boli, ali ne

popušta, oslanja se. Grize se za usne, razmišljam, pati. Vidim nas
dvije, plavi lik, crveni lik, na brzinu, u staklenom oku zrcala dok se
spuštamo. Sebe, s naličjem.

Izlazimo kroz kuhinju. Prazna je, gori samo prigušeno noćno
svjetlo; smirena je kao sve prazne kuhinje u noći. Zdjele na radnoj

plohi, limene posude i zemljani vrčevi naziru se, okrugli i teški, na
zasjenjenu svjetlu. Noževi su spremljeni u drvene pregrade.

»Neću s tobom izići« šapće. Neobično mi je slušati je kako
šapće, kao da je jedna od nas. Supruge obično ne spuštaju glas.

»Iziđi kroz ta vrata i skreni desno. Ondje su još jedna vrata,
otvorena su. Popni se stubama i pokucaj, on te čeka. Nitko te neće