Page 266 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

vidjeti. Ja ću ovdje sjediti.« Znači, ona će me čekati ako dođe do

gužve; ako se Cora i Rita probude, tko zna zašto, uđu u kuhinju iz
svojh soba. Što će im reći? Da nije mogla spavati. Da je htjela topla
mlijeka. Znat će vješto lagati, vidim.

»Zapovjednik je gore u svojoj sobi« kaže ona. »Neće sići tako
kasno, nikada ne silazi.« To samo ona misli.

Otvaram kuhinjska vrata, izlazim, čekam da mi se oči priviknu
na tamu. Odavno nisam bila vani, sama, noću. Sada grmi, oluja se

bliži. Što je napravila s Čuvarima? Mogu me ubiti kao uljeza.
Potplatila ih je nekako, nadam se: cigaretama, viskijem, a možda i

znaju sve o tome, o njenoj ergeli, možda će njih isprobati ako ovo ne
uspije.
Vrata garaže udaljena su samo nekoliko koraka. Prelazim,

nečujno koračam travom, i brzo ih otvaram, kliznem unutra.
Stubište je mračno, premračno, i ništa ne vidim. Napipavam put

gore, stubu po stubu; prostirka, zamišljam je u boji pečurke.
Zacijelo je to nekada bio stan, namijenjen nekom studentu ili

mlađoj, zaposlenoj, neudanoj ili neoženjenoj osobi. Mnoge velike
zgrade u blizini imale su takve stanove. Zvali su ih garsonjerama,

ateljeima. Drago mi je što još pamtim takve stvari, s posebnim
ulazom, pisalo je u oglasima, a to je značilo da može na miru uživati
u seksu.

* * *

Stižem na vrh stubišta, kucam na vrata. Sam ih otvara, koga sam

drugoga i očekivala? Svjetiljka gori, samo jedna, ali dovoljno jaka da
trepćem. Gledam mimo njega, ne želeći da se susretnem s njegovim

pogledom. Jednokrevetna soba, krevet na sklapanje, namješten, a
na drugom kraju radna ploha kuhinjice, pa još jedna vrata koja
vjerojatno vode u kupaonicu. Soba je gola, vojnička, minimalna.

Nema slika na zidovima, nema biljaka. On je na logorovanju.
Pokrivač na krevetu je siv i na njemu piše US.

On odstupa i pomiče se da bi me propustio. U košulji je i drži