Page 273 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Evo kako to ide.

On otvara vrata. U košulji je, izvučenoj iz hlača; drži četkicu za
zube, ili cigaretu, ili čašu nečega. Ima vlastitu malu zalihu ovdje,
roba s crne burze, mislim. Uvijek ima nešto u ruci, kao da se bavi

uobičajenim, svakodnevnim aktivnostima, ne kao da mi se nada, ne
kao da me čeka. Možda mi se i ne nada, možda me ne čeka. Možda

nema pojma o budućnosti, niti se ne trudi da je zamisli, niti se
usuđuje.

»Je li prekasno?« pitam.
Odmahuje glavom. Već prešutno znamo da nikada nije

prekasno, ali se ipak držim obreda uljudnosti i pitam. Tako se
osjećam samostalnijom, kao da imam mogućnost izbora, kao da
mogu odlučiti hoću li ovako ili onako. On odstupa i pomiče se, pa

prolazim mimo njega, i on zatvara vrata. Zatim prelazi sobu i
zatvara prozor. Poslije toga gasi svjetlo. Sada više ne razgovaramo

mnogo, ne u ovom stadiju. S mene je već spalo pola odjeće.
Razgovor čuvamo za kasnije.

Sa Zapovjednikom sklapam oči, pa i onda kada ga samo ljubim
za laku noć. Ne želim ga gledati izbliza. A sada, ovdje, uvijek držim

oči otvorene. Htjela bih da negdje gori svjetlo, možda svijeća,
zataknuta u bocu, nekakav podsjetnik na studentske dane, ali tako
nešto bilo bi preopasno; stoga se moram zadovoljiti reflektorima,

njihovim odsjajem, filtriranim kroz bijele zavjese koje su iste kao
moje. Hoću vidjeti sve što se može vidjeti, na njemu, upiti ga,

zapamtiti ga, sačuvati ga u glavi da mogu živjeti od predodžbe,
poslije: linije njegova tijela, teksturu njegova mesa, blještavost
znoja na njegovoj koži, njegovo duguljasto, podrugljivo lice koje

ništa ne odaje. Tako sam trebala postupiti i s Lukeom, obratiti više
pažnje na detalje, na madeže i ožiljke, rijetke bore; nisam, i on

blijedi. Iz dana u dan, iz noći u noć, polako se povlači, i ja sam sve
nevjernija.

Za ovoga bih nosila ružičasto perje, purpurne zvijezde, kad bi
samo poželio; ili bilo što drugo, pa i zečji rep. No, on ne zahtijeva