Page 14 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Rita me vidi i kima glavom, teško je reći da li me pozdravlja ili

samo potvrđuje da je svjesna moje prisutnosti, potom briše
brašnjave ruke o pregaču i ruje po ladici tražeći knjižicu s
bonovima. Mršteći čupa tri bona i pruža mi ih. Lice bi joj možda bilo

blago kad bi se smiješila. No, u njezinoj namrštenosti nema ničeg
osobnog; negoduje zbog crvene haljine i ne slaže se s njezinom

svrhom. Misli da bih je možda mogla zaraziti, bolešću ili zlom
srećom.

Ponekad slušam iza zatvorenih vrata, nešto što ne bih nikada
bila činila u prijašnjem vremenu. Ne slušam dugo, jer ne želim da

me uhvate na djelu. Jednom sam ipak čula Ritu kako kaže Cori da
se ne bi nikada tako ponizila.
Nitko te ne bi ni pitao, rekla je Cora. Osim toga, što bi mogla i

učiniti, kad bi…?
Otišla bih u Kolonije, rekla je Rita. Ondje možeš birati.

S Neženama i skapavati od gladi i tko zna od čega sve?, rekla
je Cora. Ni nakraj pameti.

Čistile su grašak; čak i kroz gotovo zatvorena vrata čula sam
kako tvrdo zrnje tiho zvecka padajući u metalnu zdjelu. Čula sam

Ritu, gunđanje ili uzdah, zbog negodovanja ili suglasnosti.
U svakom slučaju, one to čine za sve nas, rekla je Cora, tako bar
kažu. Da nisam dala podvezati jajnike, mogla sam i ja biti među

njima, kad bih bila, recimo, deset godina mlađa. Nije to tako
strašno. Ne bih to nazvala teškim radom.

Bolje ona nego ja, rekla je Rita, a ja sam otvorila vrata. Lica su
im poprimila izraz svojstven ženama kad vas iza leđa ogovaraju i
misle da ste ih čuli: zbunjen, ali i pomalo drzak, kao da je to njihovo

pravo. Toga dana Cora je bila ljubaznija prema meni nego inače,
Rita mrzovoljnija.

Usprkos Ritinu suzdržanu licu i stisnutim usnama danas bih
rado ostala ovdje, u kuhinji. Mogla bi naići Cora, iz nekog drugog

dijela kuće, noseći bocu limunova ulja i krpu za prašinu, i Rita bi
skuhala kavu - u kućama Zapovjednika još ima prave kave - pa