Page 121 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 121
Za Avdagu je to najgora pokuda. Sigurno misli: da ista vrijedi, uspio bi u ma
cemu, a ne bi ostao fukara. Dobar ne moze biti kad je lopov. A nesrecan je
zato sto su ga uhvatili. Svi su ljudi moguci krivci, a oni koji su osudjivani kao
krivci ne mogu nikad vise biti pravi ljudi. Nista nije rekao, samo je zejtanjavi
pogled prenosio od mene do Tijane, kao da ne razumije o cemu govorimo. I jos
gore, ne zna kud da nas smjesti: nismo ni zlikovci ni ljudi od reda. Pa sta smo
onda?
- Cudni ste vi ljudi - rekao je zamisljeno, sabljajuci se na sanduku, kao da ga
nesto pritiskuje.
Znao sam da nas sad odredjuje, i smatrao sam da je bolje ne pogorsavati svoj
polozaj u njegovoj glavi, i ne uciniti nista sto bi ga ozlovoljilo. Bolje da
ostanemo cudni i nejasni nego sumnjivi.
Njegovi ga preziru, ali ga pustaju da odrzava strah medju ljudima, i on to cini
sasvim posteno, slusajuci svoju strogu savjest, koliko i svoje gospodare. Vise
je volio da kazni stotinu nevinih nego da pusti jednog krivog, ali je svakome
nalazio krivicu po svojim mjerilima. Zato sam ostavio da njegova troma misao
mirno odlezi, neuznemirena nicim sto bi je usplahirilo.
Ali Tijana nije mislila tako. Ona ne moze da ocuti na nepravednu rijec, makar
nakon toga i umrla od straha, i nikad nije uzela nauk za poslije.
- Zasto smo cudni? - upitala je ostro, i ja sam znao da je sad nista ne moze
zaustaviti. - Jesmo li cudni zato sto nikome nismo ucinili zlo, sto nikoga nije
zaboljela glava zbog nas, sto nikome nismo nanijeli nepravdu? Ili smo cudni
sto mirno podnosimo nepravdu koja je nama nanesena? I sta bi trebalo da
ucinimo, Avdaga, pa da ne budemo cudni? Da psujemo, kunemo, da se tuzimo,
da mrzimo ljude, da o zlu radimo?
- Kud ti ode!
- Jeamo li cudni sto nam u kucu dolazi prezreni Mahmut Neretljak? Kazes za
njega: jad. A vidis, kad nas je nesreca pogodila, nesreca kazem, jer druge
rijeci nemam, niko za nama ni glavu nlje okrenuo, niko nam nije pomogao,
jedino on. Bogzna sta bi bilo od nas bez njega. Hljeb nam je donosio od svoje
sirotinje, to mu nikad zaboraviti necu. I sad je on jad, a mi smo cudni! Gdje ti
je srce, Avdaga? Sta hoces od nas?
U pocetku su me uplasile njene ostre rijeci, ali kad sam vidio koliko ga je
zbunila, uzivao sam i u njenoj ostrini i u njegovoj zbunjenosti. On se, izgleda,
izgubi cim ga se neko ne boji, evo vec drugi put to vidim. Mozda zato sto smo
mu nejasni, sto nas jos nije odredio, pred onima koje smatra krivcima sigurno
se ne zbunjuje. A mozda je nesiguran pred zenom. Stari nezenja, koji je sa
zenama, tim tajanstvenim sojem, progovorio svega nekoliko rijeci, sad je vidio
sta je to zenska glagoljivost, i jos iz tako lijepih usta.
Gledajuci je zacudjeno, Avdaga se okretao prema meni, kao da trazi pomoc. Ali
pomoci nije bilo, zadovoljno sam gledao kako se pece na jakoj vatri, i zelio mu
jos vece muke.