Page 122 - Meša Selimović - Tvrđava

A ona je, naljucena uvredom, pokrenuta rijecima, samo cekala da on kaze sta
bilo, pa da nastavi svoju litaniju, da se na njemu naplati za svu gorcinu
posljednjih mjeseci.

- Ja sam mislio...

Ne bih rekao da je ista mislio, sve je u njemu ispreturala. Mozda se pokajao
sto je upao ovamo (jos ne znam zasto), a mozda nije mogao na to, zbog cuda
sto ona ne osjeca strah pred njim, kao drugi, sto ne bira rijeci koje ce mu reci,
kao drugi, sto ne misli na njegov krvavi posao, kao drugi. A bez tog straha,
koji nosi nad sobom kao barjak, sto lebdi oko njega kao oblak, bez tog maca
sto sasijeca ljudima hrabrost, on je razoruzan i nemocan. Neka mu je bog
milostiv, ali sad su mu se i one dvije jedine misli koje ima upoprijecile u glavi,
kao dvije kosti u grlu.

Odlucio sam da mu priteknem u pomoc, iz straha da se ne pocne spasavati
surovoscu, kako ne bi ostao ponizen. Krajnje je vrijeme da to ucinini, mozda je
trebalo da se umijesam i ranije.

- Da nisi malo nepravedna, zeno - rekao sam pomirljivo, nadajuci se da ce me
shvatiti. - Avdaga nije mislio nista rdjavo.
- Ne znam sta je mislio, znam sta je rekao. Pa ako nece da nam pomogne,
zasto nas vrijedja?
- E pa, ne vijedja, nemoj ni ti tako. Sad je Avdaga dosao do rijeci:
- Drugo sam mislio, ne to o cemu ti govoris. Mislio sam: niste bas bogati.
- Slobodno reci da smo sirotinja. Je li to grijeh?
- Nije grijeh. Ali sam mu nudio mjesto. Odbio je.
- Necu da upropastim covjeka, Avdaga.
- On je sebe svakako upropastio.
- Sta onda hoces od mene?
- Nista. Samo, ne znam, ne razumijiem, odbiti mjesto a biti ovakva sirotinja.

Eto sta njega kopka! Ali kako da mu to objasnim? Ne mogu da budem
neposten, nisam zvijer, nista mi covjek nije ucinio... Sto god bih rekao, kao da
bih govorio o njemu. A cini mi se da zbog sebe i pita. On ubija ljude, uvjeren
da cini postenu stvar. Ja ne znam da li sam i u ratu ubio nekoga, a kad bih
vidio mrtvace poslije bitke, jeza me podilazila od pomisli da koji od njih nije
pao od moga metka.

Kad bih mu to rekao, mislio bi da lazem, ili da sam potpuni slabic. Ne bi mi
vjerovao ni zbog toga sto poznaje dosta, veoma mnogo bezobzirnih ljudi.

Nikako nije mogao sebi da objasni zasto sam odbio njegovu ponudu. Dobio bih
posao, od mene ne trazi mnogo, pa cak niko ne bi ni saznao da sam nesto
ruzno ucinio. Samo bih ja znao, a ne vjeruje da bi mi to smetalo!

Da sam mu pomenuo savjest, ne bi razumio. Njegova savjest je drzavna, i ne
zna da moze biti i svoja vlastita.