Page 123 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 123

- Vidis, Avdaga, najteze je objasniti ono sto je najjednostavmje - pokusao sam
            da nadjem rupu u njegovom oklopu. - Eto, da li bi ti, recimo, ubio covjeka da
            bi uzeo njegov curak, ili konja, ili imanje?
            - Ne bih, boze sacuvaj.
            - Pa zasto mislis da bih ja to ucinio?

            Cutao je neko vrijeme, pa zatresao krupnom cetvrtastom glavom.

            - To je drugo.
            - Ili mislis da Mehmed Seida nije grehota izbaciti iz sluzbe?
            - Mehmed Seid nije vise nizasta.
            - Sigumo mislis da nije grijeh ni Ramiza unistiti?
            - To ce drugi odluciti.
            - Ali mislis da nije grijeh. A zasto? Zato sto je neko rekao da je opasan po
            drzavu.
            - On je protiv drzave.
            - Tesko drzavi za koju je opasan jedan jedini covjek - rekla je Tijana
            narogusena. - A nije on opasan po drzavu, vec po nekoga ko misli da je
            drzava.

            Sad sam se i ja zacudio njenim rijecima, a ne samo Avdaga.

            Ocima sam joj davao znak da prestane, da se stisa, opasno je presla
            dozvoljenu granicu, ali ona nije vidjela moje zmirkaje, niti je vise vodila racuna
            o ma kakvoj granici.

            - Je li moj otac bio opasan po drzavu? - nastavila je ogorceno, otkrivajuci
            razlog svoje zestine. - Ne, ni za koga on nije bio opasan. A opet su ga ubili.
            Nekome su naredili, i taj je poslusao. Mozda samo zato sto je nesto rekao u
            picu, ili se nekome ucinilo da je rekao. Tudji zivot je jevtin, Avdaga. Mnogo ih
            je koji nikoga nece pozaliti. Pa zasto i od postenih ljudi stvarate zlikovce? Neka
            ostanu makar za cudo.
            - Kao rijetke zivotinje - dodao sam, smijuci se, kad vec nisam mogao nista
            drugo.
            - A tebi hvala sto si nas posjetio. Ali ako si dolazio da Ahmeta nagovoris na
            ruzno djelo, uzalud si dolazio. A sad je vrijeme da se spava. Kasno je.

            Tako ga je istjerala, nimalo obazrivo.

            Ne znam sta bi Avdaga ucinio da sam ja to rekao, na nju se nije ni namrstio.
            Samo je premjestao duge noge i ruke, kao da nigdje nisu na svome pravom
            mjestu.

            Cinilo mi se da je i ranije htio da ode, ali ne zna kako, da ne bi ispalo ni kao
            poraz ni kao prazna srdzba. Izabrao je najnerazumniji nacin: pogledao me,
            pokazavsi glavom na Tijanu, i nespretno se osmjehnuo, bez rijeci, kao da mi
            kaze: takva li je ona! I kako mu je izgledalo da se lijepo izvukao, ustao je,
   118   119   120   121   122   123   124   125   126   127   128