Page 127 - Meša Selimović - Tvrđava

Necu da mislim na Ramiza. Tijana me docekala budna.

- Zasto si ustao tako rano?
- Nije rano, lenjivice. Pekari su vec drugu pec ispraznili.
- Jesi li bolestan?
- Pobogu, zar izgledam bolestan? Zar ne smijem ustati kad mi se ustaje?
- Spavao si nemirno, cula sam kako se okreces.

Sjednem na postelju do nje. Crna kosa joj je rasuta po jastuku, oci joj vlazne
od sna, usne nabubrele kao u djeteta.

- Kako si lijepa kad se probudis!
- I nikad vise? Samo kad se probudim?
- I nikad vise. Samo kad se probudis. Hocu da te naljutim, zar ne vidis?
- Neces uspjeti.
- Onda cu reci istinu, za inat. Lijepa si uvijek, i uvijek to znam, ali necu da
kazem. Sad moram, osjecam to svakim damarom.

Necu da mislim na Ramiza.

- I sta jos osjecas?
- Hocu da te mirisem, kao cvijet. Hocu da napunim oci tvojom slikom, da nista
vise u njih ne stane.

Necu da mislim na Ramiza.

- A sad mi reci, sta ti se desilo?
- Zar ti ne smijem reci koliko te volim?
- Branis se od necega. Mislis na nesto drugo.
- Mislim kako sam srecan.
- Zasto bas jutros?
- Mislim cesto.
- Srecan, pored svega. Cega to?

Uvijek me stjera u cosak, nista od nje ne mogu sakriti. Nije vrijedilo ni da
pokusavam.

Ispricao sam o Ramizu, kako je zatvoren u tvrdjavi, to mi je sinoc rekao
Avdaga.

- Zasto si sakrio od mene?
- Da te ne uznemirim.
- Odmah sam vidjela da nesto krijes.
- Kako si vidjela?
- Nikad nisi tako njezan kao kad ti je tesko. Licis na dijete koje se skriva.
- I ne znam ga dobro, a zao mi je. Niko sad nece ni prstom maknuti.
- Ko moze ista da ucini?
- Ne moze niko. A on se mozda nada, dici ce se ljudi, trazice da ga puste.
- Ne vjerujem, i on zna da nece.