Page 9 - Meša Selimović - Tvrđava

Nikad ni od koga nisam cuo takve rijeci. Mi smo psovali i nebo i zemlju, i boga i
ljude, ali ovako nismo govorili.

- Zasto si dosao ovamo? - upitao sam ga.
- Da vidim i ovo - odgovorio je, zamisljeno gledajuci u tamnu noc sto nas je
opkoljavala.

Zaboravio sam druge dogadjaje, vaznije, teze, zesce, ili, ako i nisam
zaboravio, ne vuku se po meni kao avetinjske slike. Gotovo i ne mislim vise na
borbe, na surovost koja se zove junastvo, na gadjenje od klanja, od krvi, od
bezdusnog zanosa, od zivotinjskog straha. Ne mislim na ogromni Dnjestar,
nadosao od kisa, kada smo ostali odsjeceni od ostale vojske na drugoj obali,
pa je hiljade vojnika izginulo ili zarobljeno a stotine se podavilo u strasnoj
rijeci, a ja sam je preplivao vukuci u probusenom camcu vojnog pisara, Mula
Ibrahima, koji se uneredio od straha pa me molio da to nikome ne pricam.
Zaboravio sam i bezbroj drugih stvari koje bi se mogle pamtiti zbog blizine
smrti, zbog straha, zbog srama, a eto, nosim u sjecanju samo ova dva
dogadjaja koja su se mogla i zaboraviti. Mozda zato sto ih nisam mogao ni
razumjeti ni objasniti, a tajna se duze pamti nego jasna istina.

2. Tuga i smijeh

Prvi put sam sve ovo ispricao jednoj djevojci, i prvi put ovako, u nekoj vezi, od
pocetka do kraja. Tako sam i sam sebi slozio razloznu pricu, koja se dotle
gubila u komesanju odvojenih dijelova, u magli zebnje, u nekom zbivanju van
vremena, mozda i izvan nekog odredjenog smisla, kao tezak san koji ne mogu
ni da prihvatim ni da odbacim. A zasto bas njoj, i zasto o ovome, nisam mogao
ni sam sebi objasniti. Ucinilo mi se da zna slusati, razumjeti svakako nece, a
slusanje je vaznije od razumijevanja.

Iskustvo me naucilo da ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba
govoriti drugome. Sebe mozes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne,
tesko izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u
omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec,
zato je i trazis, osjecas da je negdje u tebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku,
prepoznajes je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata.
Slusalac je babica u teskom porodjaju rijeci. Ili nesto jos vaznije. Ako taj drugi
zeli da razumije.

A ona je zeljela, i vise nego sto sam se nadao. Dok sam pricao, s njenog lica je
nestalo vedrog izraza, koji me mozda i naveo na neocekivani razgovor, a
zamijenilo ga nesto nenadno zrelo, i tuzno. Rekla je samo: - Boze, kako su
ljudi nesrecni.

A ja se toga nisam sjetio, iako mi se cini da sam upravo o tome mislio. Misao
nije narocito duboka, ni nova; to ljudi govore otkako su poceli da misle. I nije
me toliko iznenadila misao, iako je nisam ocekivao, vec uvjerenost s kojom je
izrecena. Kao da je otvorila svoj najtajniji pretinac, otkrivsi se preda mnom,