Page 226 - Meša Selimović - Tvrđava

sluzi casno. On ne zna zasto kaznjava, ali kaznjava zestoko. Mozda se navikao
na jedan zakon, ali bi jedva primijetio kad bi se uspostavio drugi. Rodjen je
davno, predavno, i radja se ponovo u svakom vremenu, vjecan. I strast mu je
ista, kroz stoljeca, da lovi neposlusne, a ako ti neposlusni dodju na vlast, da
goni druge neposlusne. I pitao sam se, zbog njega, da li je covjek posten ili
neposten, ako se casnim sredstvima sluzi za ruzne ciljeve. I da li je posten ili
neposten, iako se necasnim sredstvima sluzi da ostvari casne ciljeve?

O svemu tome sam mislio poslije, a tada sam osjecao samo strah, i vrlo
odredjen i vrlo neodredjen. Ako Avdaga nadje sto trazi, a naci ce sigurno, moja
koza nece vrijediti ni koliko ovcija. Ali iznad te neposredne opasnositi, i oko
nje, kao magla i tama, opkoljavala me nesagledljiva prijetnja. Kao da su
stotine sjenki i stotine ociju oko mene, nr mozes ih ni izbjeci ni podnijeti, krug
je sve uzi, njihova blizina sve teza, okrecem se bespomocno, izlaza ne vidim,
ni spasa. A sve te bezbrojne oc i sjerake su Avdagine, ustostrucio se, postao
vojska aveti. I mucnije mi je to osjecanje bespomocnosti nego ono sto znam, o
cemu mogu da mislim. O toj kobi se ne misli, ona se nosi kao tezina, kao
bolest.

Dozivljavao sam tu paniku duse i ranije, u ratu, u mraku, na ravnom polju, u
gustoj sumi, nisam vidio nijednog covjeka, nisam cuo niciji glas, ali je opasnost
svuda oko mene, ni oblik joj ne mozes odrediti, ni blizinu, ni namjeru, zato je
jos strasnija. Strepnju pred nepoznatom slutnjom razum ne moze ublaziti,
nemocan pred njom, kao oko u potpunoj tami.

I ko zna dokle bih gazio u glib kukavicluka, da se nisam zgadio nad sobom, i
pljunuo na tu bapsku nemoc. Neka ide do djavola taj izmastani strah! Covjek
sam, nisam mrtva meta koja ceka pogodak, nesrecu ne mogu sacekati na
koljenima. Ni zbog sebe, stidio bih se, ni zbog drugih koji vjeruju u mene,
razocarali bi se.

Ucinio sam malo, ali sam ucinio svjesno. Zar da uprljam i to malo?

Necu da drhtim, necu da se bojim!

I zar sve mora biti najgore?

Avdaga sve zna a nista ne preduzima (mislio sam mirnije), i navodi me da
priznam, kako bih mu olaksao posao. E pa, necu priznati, niko nece priznati, i
Avdaga ce do smrti ici za mnom, i sve tise ponavljati svoje pitanje. On ce
umrijeti od muke, a ne ja na mukama.

Ili ce Sehaga uciniti nesto da ga zaustavi i onemoguci. Sjetice ga se kad mu se
mrznja nakupi u srcu kao otrov u poskoku, i tako ce tudja osveta pokopati i
serdara i nasu krivicu.

Vracajuci opasnost na zemlju, medju ljude, gledao sam je hrabrije. Nije
beznacajna, ali je sagledljiva, znao sam dokle doseze i cime mi prijeti, ali se
vise nisam osjecao izgubljen.