Page 4 - Meša Selimović - Tvrđava

Ne mogu da pricam sta je bilo u Hocinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato sto ne
pamtim, vec sto necu. Ne vrijedi pricati o strasnom ubijanju, o ljudskom
strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni zaliti, ni slaviti.
Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjecanje na sve sto je ruzno, i da djeca
ne pjevaju pjesme o osveti.

Reci cu samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi
se znalo da je sve ovo bilo. Ono sto nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.
Preplivao sam od kisa nabujali Dnjestar, i tako se spasao. Ostali su poklani. Sa
mnom je dosao i Mula Ibrahim, vojni pisar, s kojim sam se sprijateljio u ta tri
mjeseca putovanja prema kuci, prema dalekom zavicaju, dosao je zato sto
sam, plivajuci, izvukao iz opasne rijeke njegov probuseni camac i sto sam ga,
bolesnog, pola puta nosio, vukao, hrabrio, kad bi pao na koljena ili legao na
ledja, i nepomicno zurio u mutno tudje nebo, zeleci da umre.

Nikome nisam pricao o tom Hocinu, kad smo se vratili. Mozda zato sto sam bio
umoran, i zbunjen, sto mi je sve to hocinsko izgledalo cudno, kao da se
desavalo u nekom drugom zivotu, pa i ja kao da sam bio drugi, ne ovaj sto je
suznih ociju gledao svoj rodni grad, jedva ga prepoznavajuci. Nista nisam
zalio, nisam bio pozlijedjen, nisam se osjecao prevaren, samo sam bio prazan i
zbunjen. Kad sam ostavio mjesto ucitelja, i djecu koju sam poducavao, isao
sam u neku slavu, u neko svjetlo, a upao sam u blato, u nepregledne
dnjestarske ritove oko Hocina, medju vaske i bolesti, u rane i smrt, u neopisiv
ljudski jad.

Iz tog cuda sto se zove rat, zapamtio sam bezbroj sitnica i samo dva
dogadjaja, i pricam o njima ne zato sto su tezi od ostalih vec sto ih nikako ne
zaboravljam.

Prvi se tice jedne bitke, medju mnogima. Otimali smo se o jedno utvrdjenje,
pleter nabijen zemljom. Mnogo je ljudi poginulo u mocvarama oko utvrdjenja, i
nasih i njihovih, crna voda ritova postala je zagasitosmedja od krvi, zaudaralo
je na pradavno barsko korijenje, i na trule leseve, koje niko nije vadio. A kad
smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam,
umoran: kakav besmisao! Sta smo mi dobili, a sta su oni izgubili? I nas i njih
okruzivao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodusne prema
ljudskom jadu. Drzao sam glavu u rukama, te veceri, sjedeci na mokrom
panju, pred jadnom vatrom koja nam je kopala oci, zaglusen kricima barskih
ptica, uplasen gustom maglom dnjeparskih mocvara sto nas je uporno zavijala
u zaborav. Ne znam kako sam te noci uspio da prezivim stravu, u meni i oko
mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sam sebi. U mraku, u
magli, u kricima i zvizducima, u ocajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj
dugoj noci nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, vec od necega iz
mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.

Drugi dogadjaj je ruzan, i uzalud pokusavam da ga izbacim iz sebe. Cesto je u
meni, i kad ne zelim. Sve ga ponovo vrati, cak i ono sto mu je suprotno, neciji
veseo smijeh, golubije gukanje djeteta, njezna pjesma o ljubavi. A mje
sjecanje uvijek potice od kraja, ne ovako kako sada pricam, zato je mozda