Page 5 - Meša Selimović - Tvrđava

ponesto netacno, ali drukcije ne biste razumjeli. U trecoj ceti, desetorica
Sarajlija odmah su se izdvojila, od straha pred nepoznatim krajem, nepoznatim
neprijateljem, nepoznatim drugim vojnicima. U svakome od nas, za drugoga je
bilo nesto njegovo, prisno, bili smo posrednici jedan drugome za misao o
zavicaju i porodici, nijemo gledanje i cudjenje, sta to trazimo u tudjoj zemlji,
osim svoje i tudje nesrece. Vracao sam se medju njih, kao da sam dolazio kuci.
Bili su obicni ljudi, dobri. Neko je na vojnu dosao zato sto je htio, neko zato sto
je morao.

Ahmetaga Misira, krojac, a ne pamtim ga drukcije nego pijana, dugo je zelio da
postane aga, a kad mu je to uspjelo, odmah su ga pozvali u rat, sto sigurno
nije zelio. Ljutiti stari Hido, telal, pobjegao je od sirotinje. Snazni Mehmed
Pecitava, uvijek golih prsa, najruznijim rijecima je psovao i rat i onoga ko ga je
izmislio i sebe sto se prijavio, ali nikad nije htio da kaze sto se prijavio.
Ibrahim Paro, knjigovezac, rasjecene gornje usne, sto je, kazu, biljeg srecna
covjeka, imao je tri zene u Sarajevu, i salio se da je od njih utekao. Dvojica
sinova berbera Saliha s Alifakovca htjeli su da pobjegnu od berberskog zanata,
iako je jedan od njih, stariji, ponio britvu iz oceve radnje, ali je brijao samo
sebe, ni za zivu glavu nikoga drugog. Hadzi Husein, zvani Pismis, zapao u
dugove i sklonio se u vojsku. Smail-aga Sovo, kazandzija, posao s drugima, u
picu i odusevljenju, pa je odusevljenje izvjetrilo ubrzo, kad i pice. Avdija
Suprda, lihvar u miru, bajraktar u ratu, dobar i posten u oba posla, a ne zna se
koji je gori.

I svi su izginuli. Ahmet Misira je kratko bio aga, i skupo je to platio. Ibrahim
Paro se zauvijek oslobodio svojih zena, dotukla su ga tri Rusa, po jedan za
svaku zenu. Husein Pismis je otplatio sve ovozemaljske dugove, glave
pobodene u dnjestarsku mocvaru. Stariji od dvojice brace zaklao se britvom
jednoga ranog jutra u ukrajinskom selu gdje smo zanocili.

Vratili su se, osim mene, samo Smail-aga Sovo i bajraktar Avdaga Suprda.
Smail-aga je pobjegao kuci prije zavrsetka vojne, nestalo ga je jedne noci, i
poslije nekoliko mjeseci, taman kad se rat zavrsio, dosao u sarajevo,
izbezumljen od brige za zenom i troje djece, jedva su ga prepoznali, a kad su
ga prepoznali, a to je bilo odmah, zadavili su ga kao vojnog bjegunca. Avdija
Suprda, barjaktar, junak koji se nicega nije bojao, koji je ostao ziv u stotinu
jurisa i iznio citavu kozu ispred hiljadu kursuma, poceo je da se bavi
vocarstvom, kad se vratio, poslije rasula vojske, u svoje selo Lasicu. Pao je s
kruske i umro.

Tako, eto, ja ziv, jedini, pricam o njima mrtvima. Pa, da posteno priznam,
volim sto je tako nego da su oni zivi pa da pricaju o meni mrtvom, pogotovo
sto ne znam sta bi o meni govorili, kao sto ni oni ne znaju sta cu ja o njima
govoriti. Oni su svoje odradili, i ni sjenke vise od njih nema. Ostace samo ono
sto ja, pravo ili krivo, kazem o njima.

I eto, tih desetak Sarajlija, kao i hiljade drugih, osvajalo je nesto sto im nije
bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleci da se ne tice ni njih carevina
ni oni carevine, sto su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije